Izbor položaja

Za sprječavanje pojave biljnih bolesti nužno je za sjetvu izabrati položaj s odgovarajućim klimatskim i pedološkim uvjetima. Dobro provjetravanje usjeva rezultira brzim sušenjem koje osigurava da se pritisak infekcije gljivičnim bolestima svede na najmanju moguću mjeru. Preduvjet je za dobru cirkulaciju zraka položaj izložen blagim vjetrovima. Tome pridonosi i odgovarajući nagib i orijentacija nagiba (npr. u vinogradima) te optimizacija razmaka sadnje i gustoće krošnje (čime se regulira bujnost vegetacije).

Pucanje od mraza poseban je problem jer se stvaraju ulazna mjesta za gljivične bolesti (npr. u vinogradarstvu: Erysiphe necator, Plasmopara viticola). Zbog klimatskih promjena posljednjih godina, položaji gdje se javljaju mrazovi postaju osnovni problem u voćarstvu i vinogradarstvu. Ravnice i depresije treba izbjegavati zbog stvaranja „bazena“ hladnog zraka. Padine su manje podložne mrazu jer se hladan zrak spušta niz padinu. Zasjenjena mjesta i padine okrenute prema sjeveru također su poželjne jer se na njima, zbog kasnog kretanja vegetacije, izbjegavaju štete od kasnih proljetnih mrazova. Štete od mraza mogu se dodatno smanjiti korištenjem uljnih preparata koji odgađaju kretanje pupanja.

Velik broj patogena u tlu ostaje niz godina u obliku spora ili sličnih formacija, npr. sklerocija i mikrosklerocija (često u tlu ostaju znatno duže od ostataka biljaka). Zato je strogo pridržavanje plodoreda preduvjet za prevenciju bolesti. Bolesti s uskim rasponom domaćina mogu se "izgladnjeti" uzgojem pretežno neosjetljivih vrsta ili sorata. Neke vrste mogu preživjeti samo dok su u usjevu prisutni ostatci biljke domaćina, obično jednu do dvije godine.

Posebna se pozornost poklanja patogenima koji nemaju specifična domaćina te onima koji dugo opstaju u tlu. Kod perzistentnih bolesti, kao što je Phytophthora cactorum u malinama i kupinama, potrebno je prije nove sadnje napraviti stanku i do 20 godina. U tako ekstremnom slučaju preporučuje se prijelaz s uzgoja u tlu na uzgoj u supstratu, jer se zaražene biljke mogu lako ukloniti iz kulture. Duge stanke u uzgoju (od 10 godina) pravilo su ako se radi o zarazi posebno zaraznim bolestima, npr. jagodastog voća (Phytophthora) i žitarica (Tilletia caries). U ratarstvu se također mora osigurati dovoljan vremenski razmak prije ponovnog uzgoja iste kulture zbog bolesti koje se prenose iz tla. To osobito vrijedi pri uzgoju krumpira (4 ‒ 5 godina) i mahunarki (5 godina za grašak i leću, 3 godine za grah). Osim toga, u uzgoju mahunarki potrebno je osigurati dovoljno duge intervale između uzgoja krmnih mahunarki i zelenog pokrova (lucerna, crvena djetelina, esparzeta). U voćnjacima se danas pojavljuje potreba za sadnjom podusjeva jer sve češće dolazi do depresije rasta voćaka prouzročene zamorom tla. Razlog te pojave nije još dovoljno objašnjen, no vjerojatno se radi o nagomilavanju patogena. Tretiranje obradive površine vodenom parom može to stanje popraviti.

Struktura tla i tip tla također imaju izravan utjecaj na zarazu gljivičnim bolestima. Rizik od gljivičnih bolesti osobito je visok na vlažnim, teškim tlima. Tehnike uzgoja, poput uzgoja na humcima ili gredicama, mogu pomoći povećanjem udaljenosti usjeva do tla, čime se potiče zagrijavanje i sušenje. Bolesti koje se zadržavaju u tlu, a napadaju preko korijena, kao što su Verticillium, Rhizoctonia i Fusarium češće se pojavljuju na zbijenim tlima. Zbog toga su u povrćarstvu i ratarstvu osobito važna tla dobre strukture. Na popravak strukture tla iznimno pozitivno djeluje zelena gnojidba. Aktivno rahljenje postiže se vrstama koje se duboko ukorijene (djetelina, lucerna, žuta gorušica, facelija). Prije podizanja vinograda i voćnjaka korisno je površinu više godina zatravljivati. Važno je napomenuti da lucernu treba izbjegavati u voćnjacima jer se s nje mogu prenijeti Verticillium and Phytophtora.

Nemaju sve bolesti iste zahtjeve za razvoj. Kod ratarskih i povrtlarskih kultura suša smanjuje pritisak gljivičnih bolesti, ali nedostatak vode negativno utječe na usjev zbog razvoja bakterijskih bolesti. Gubitak turgora može uzrokovati brže venuće kod oštećenih usjeva. Treba izbjegavati prijelazne domaćine u neposrednoj blizini usjeva. Rubovi šuma i vjetrobranske živice povećavaju mogućnost infekcije patogenima koji nemaju specifična domaćina. Ako je prijelazni domaćin specifičan za nekog patogena, treba ga svakako izbjeći, npr. smreku u blizini voćnjaka krušaka jer je prijelazni domaćin europskoj hrđi kruške.