Uvod

Biljne bolesti mogu imati biotičke ili abiotičke uzroke. Dok su abiotički poremećaji uzrokovani utjecajima iz okoliša, kao što su ekstremne temperature, manjak i suvišak vode te manjak ili suvišak hraniva, biotičke bolesti, koje se obrađuju u ovom poglavlju, uzrokovane su patogenima (grč. pathos = patnja, bolest). Patogeni se dijele na gljive i pseudogljive, bakterije (uključujući i fitoplazme ‒ bakterije bez stanične stijenke) i viruse.

Bolesti prouzročene gljivama i pseudogljivama nazivaju se mikozama (grč. myces = gljiva) i pseudomikozama. Suzbijaju ih fungicidi (lat. fungus = gljiva). Bolesti uzrokovane bakterijama ili fitoplazmama nazivaju se bakteriozama ili fitoplazmozama. Kontroliraju se baktericidima.

Bolesti prouzročene virusima nazivaju se virozama. Suzbijaju se viricidima ili se njihovi vektori (kukci, grinje, nematode, gljive) uništavaju odgovarajućim sredstvima za suzbijanje.

U načelu, preventivne mjere za izbjegavanje bolesti, kao što je pravilan izbor mjesta za podizanje nasada, izbor sorte i plodoreda, imaju prioritet. Time se može odgoditi ili smanjiti infekcija patogenom i, u idealnom slučaju, spriječiti bolest. Osim toga, proizvodima za jačanje biljaka koji povećavaju njihovu obrambenu reakciju može se utjecati na otpornost nasada.

Ako se sumnja na bolest, na primjer u područjima sa zarazom ili u vremenskim uvjetima prikladnima za razvoj bolesti, tada su rano otkrivanje, praćenje i identifikacija patogena preduvjeti za ciljano suzbijanje.

Uspjeh suzbijanja osigurava se pravodobnim korištenjem odgovarajućeg sredstva ili mješavine više sredstava.

Osim toga, pri provođenju higijenskih mjera i mjera zaštite od bolesti treba voditi računa o njihovu utjecaju na zdravstveno stanje nasada sljedećih godina ili na sljedeće usjeve.

Način života fitopatogenih gljiva, bakterija i virusa

Klijajuće spore i miceliji gljiva mogu kolonizirati žive i mrtve stanice domaćina i hraniti se njima. Pritom gljiva izravno napada epidermalne stanice ili kao put infekcije koristi prirodne otvore biljaka, kao što su puči (otvori za izmjenu plinova), lenticele (otvori na oplutjelim tkivima), hidatode (žlijezde koje luče vodu) te mehaničke ozljede na biljci. Spore iz plodnih tijela koja se formiraju na površini biljke obično se šire vjetrom ili kišom.

Bakterije ulaze u biljke kroz ozljede i rane. To uključuje ugrize ili ubode vektora. Bakterije se razmnožavaju i pasivno šire po biljci unutar tkiva domaćina ili provodnim tokovima.

Virusi se prenose mehanički, cijepljenjem i ozljedama ili ih šire vektori (kukci, grinje, nematode, gljive). U stanicu ulaze nakon kontakta sa staničnom stijenkom i ondje se razmnožavaju. Širenje unutar biljke događa se provodnim tokovima prema zonama rasta (vrh mladice, korijen), gdje ih mogu usvojiti vektori i dalje širiti.

Preventivne metode za zaštitu od bolesti u ekološkoj poljoprivredi

Ishodi učenja:

• Opisati kulturalne (agrotehničke) mjere za sprječavanje razvoja bolesti.
• Primijeniti odgovarajuću agrotehniku koja pomaže u sprječavanju napada bolesti.
• Predvidjeti učinak primjene različitih agrotehničkih mjera na razvoj bolesti u specifičnim agroklimatskim uvjetima.

Izbor položaja

Za sprječavanje pojave biljnih bolesti nužno je za sjetvu izabrati položaj s odgovarajućim klimatskim i pedološkim uvjetima. Dobro provjetravanje usjeva rezultira brzim sušenjem koje osigurava da se pritisak infekcije gljivičnim bolestima svede na najmanju moguću mjeru. Preduvjet je za dobru cirkulaciju zraka položaj izložen blagim vjetrovima. Tome pridonosi i odgovarajući nagib i orijentacija nagiba (npr. u vinogradima) te optimizacija razmaka sadnje i gustoće krošnje (čime se regulira bujnost vegetacije).

Pucanje od mraza poseban je problem jer se stvaraju ulazna mjesta za gljivične bolesti (npr. u vinogradarstvu: Erysiphe necator, Plasmopara viticola). Zbog klimatskih promjena posljednjih godina, položaji gdje se javljaju mrazovi postaju osnovni problem u voćarstvu i vinogradarstvu. Ravnice i depresije treba izbjegavati zbog stvaranja „bazena“ hladnog zraka. Padine su manje podložne mrazu jer se hladan zrak spušta niz padinu. Zasjenjena mjesta i padine okrenute prema sjeveru također su poželjne jer se na njima, zbog kasnog kretanja vegetacije, izbjegavaju štete od kasnih proljetnih mrazova. Štete od mraza mogu se dodatno smanjiti korištenjem uljnih preparata koji odgađaju kretanje pupanja.

Velik broj patogena u tlu ostaje niz godina u obliku spora ili sličnih formacija, npr. sklerocija i mikrosklerocija (često u tlu ostaju znatno duže od ostataka biljaka). Zato je strogo pridržavanje plodoreda preduvjet za prevenciju bolesti. Bolesti s uskim rasponom domaćina mogu se "izgladnjeti" uzgojem pretežno neosjetljivih vrsta ili sorata. Neke vrste mogu preživjeti samo dok su u usjevu prisutni ostatci biljke domaćina, obično jednu do dvije godine.

Posebna se pozornost poklanja patogenima koji nemaju specifična domaćina te onima koji dugo opstaju u tlu. Kod perzistentnih bolesti, kao što je Phytophthora cactorum u malinama i kupinama, potrebno je prije nove sadnje napraviti stanku i do 20 godina. U tako ekstremnom slučaju preporučuje se prijelaz s uzgoja u tlu na uzgoj u supstratu, jer se zaražene biljke mogu lako ukloniti iz kulture. Duge stanke u uzgoju (od 10 godina) pravilo su ako se radi o zarazi posebno zaraznim bolestima, npr. jagodastog voća (Phytophthora) i žitarica (Tilletia caries). U ratarstvu se također mora osigurati dovoljan vremenski razmak prije ponovnog uzgoja iste kulture zbog bolesti koje se prenose iz tla. To osobito vrijedi pri uzgoju krumpira (4 ‒ 5 godina) i mahunarki (5 godina za grašak i leću, 3 godine za grah). Osim toga, u uzgoju mahunarki potrebno je osigurati dovoljno duge intervale između uzgoja krmnih mahunarki i zelenog pokrova (lucerna, crvena djetelina, esparzeta). U voćnjacima se danas pojavljuje potreba za sadnjom podusjeva jer sve češće dolazi do depresije rasta voćaka prouzročene zamorom tla. Razlog te pojave nije još dovoljno objašnjen, no vjerojatno se radi o nagomilavanju patogena. Tretiranje obradive površine vodenom parom može to stanje popraviti.

Struktura tla i tip tla također imaju izravan utjecaj na zarazu gljivičnim bolestima. Rizik od gljivičnih bolesti osobito je visok na vlažnim, teškim tlima. Tehnike uzgoja, poput uzgoja na humcima ili gredicama, mogu pomoći povećanjem udaljenosti usjeva do tla, čime se potiče zagrijavanje i sušenje. Bolesti koje se zadržavaju u tlu, a napadaju preko korijena, kao što su Verticillium, Rhizoctonia i Fusarium češće se pojavljuju na zbijenim tlima. Zbog toga su u povrćarstvu i ratarstvu osobito važna tla dobre strukture. Na popravak strukture tla iznimno pozitivno djeluje zelena gnojidba. Aktivno rahljenje postiže se vrstama koje se duboko ukorijene (djetelina, lucerna, žuta gorušica, facelija). Prije podizanja vinograda i voćnjaka korisno je površinu više godina zatravljivati. Važno je napomenuti da lucernu treba izbjegavati u voćnjacima jer se s nje mogu prenijeti Verticillium and Phytophtora.

Nemaju sve bolesti iste zahtjeve za razvoj. Kod ratarskih i povrtlarskih kultura suša smanjuje pritisak gljivičnih bolesti, ali nedostatak vode negativno utječe na usjev zbog razvoja bakterijskih bolesti. Gubitak turgora može uzrokovati brže venuće kod oštećenih usjeva. Treba izbjegavati prijelazne domaćine u neposrednoj blizini usjeva. Rubovi šuma i vjetrobranske živice povećavaju mogućnost infekcije patogenima koji nemaju specifična domaćina. Ako je prijelazni domaćin specifičan za nekog patogena, treba ga svakako izbjeći, npr. smreku u blizini voćnjaka krušaka jer je prijelazni domaćin europskoj hrđi kruške.

Izbor sorte

Izbor sorte načelno ovisi o zahtjevima sorte. Od iznimne je važnosti, s obzirom na otpornost sorte na bolesti, postala i otpornost biljke na biotske i abiotske čimbenike (npr. smanjen stres na sušu, mraz, vrućinu i UV zrake), da bi osjetljivost na patogene bila što niža. Postoje više ili manje otporne sorte svih uzgojenih vrsta. U ekološkom uzgoju preferiraju se sorte manje osjetljive na bolesti i tradicionalne (ako je moguće, autohtone) sorte. Ipak su katkada kakvoća i prinos sorte važniji od otpornosti. Određeni stupanj gubitka prinosa zbog bolesti (ili drugih uzroka) može biti prihvatljiv.

Robusnost biljke definira se – osim otpornošću na abiotičke čimbenike – i njezinom sposobnošću odbijanja bolesti. Odlučujuću ulogu tu imaju debljina epiderme i voštana prevlaka (kutikula) na njezinoj površini, kao i sloj za učvršćivanje (silicijeva kiselina) u staničnim stjenkama. Sorte s debljom kožicom imaju prednost u odnosu na one s tankom.

Iako je otpornost na pepelnice prioritet za sve kulture u ekološkom uzgoju, posebna se pozornost pridaje gljivičnim bolestima, kao što su pepelnica i plamenjača kod vinove loze. U ekološkom voćarstvu i vinogradarstvu sve se više površina sadi novim sortama otpornima na gljivične bolesti (tzv. PIWI). Kod voćnih vrsta dostupne su sorte otporne na krastavost (Venturia), pjegavosti lista (Marsonina sstr.), bakterijsku palež (jabuka), kovrčavost lista (breskva), virus šarke (šljiva), trulež (Gloeosporium) te sorte maline općenito otporne na bolesti.

U ratarskim se kulturama oplemenjivanje otpornosti usredotočuje na bolesti lišća i fuzarijsku palež klasa kod žitarica, plamenjaču krumpira, bolesti lista i snijeti na kukuruzu (Ustilago svibanjdis), te sklerotiniju, fomopsis i sivu plijesan (Botrytis cinerea) u suncokretu. Za šećernu repu dostupne su sorte otporne na crnu nogu (Rhizoctonia) i na pjegavost lista (Cercospora)..

U povrćarstvu se uzgajaju sorte otporne na plamenjaču u rajčicama i sorte otporne na mozaik krastavaca u krastavcima.

Nadalje, pritisak bolesti prouzročenih određenim patogenima može se izbjeći uzgojem sorata prikladnih datuma sadnje i berbe. Na primjer, nešto je manji rizik da će se sorte vinove loze ranije dobi dozrijevanja zaraziti Botrytisom jer je grožđe već ubrano kada nastupi kišno razdoblje i opasnost od pucanja kožice grožđa.

Izbor podloge

(osobito protiv patogena koji se prenose tlom)

Cijepljenje, tj. cijepljenje osjetljive plemke željene sorte na otpornu ili robusnu podlogu (npr. divlji tip), povećava otpornost biljke. Pravilnim odabirom podloge mogu se karakteristike sorte uskladiti s karakteristikama tla ako tlo nije prikladno za uzgoj svih sorata (netolerantnost sorte na fiziološki aktivne karbonate, zahtjev za odgovarajućom pH vrijednosti). U obzir treba uzeti i potrebe za vodom, bujnost i stabilnost te utjecaj na kretanje vegetacije (rano/kasno). U voćnjacima i vinogradima osobito su poželjne manje bujne sorte zbog bolje prozračnosti krošnje, jer su tako manje osjetljive na gljivične bolesti, čak ako se zahvati reza u zeleno i ne provode redovito.

U voćarstvu su dostupne standardne podloge protiv raznih bolesti:

• M9 i Genovese kod jezgričava voća protiv bakterijske paleži.
• Docera 6, preosjetljiva podloga kod koštičava voća. Kod uzgoja šljive bolja otpornost na krastavost postiže se u kombinaciji sa sortama otpornima na krastavost.

Osim toga, u voćnjacima se može provoditi međucijepljenje s podlogama koje utječu na formiranje debla do 60/70 cm visine. Kod ribiza se visoke stabljike cijepe na Ribes aurorum kako bi se dobile uspravne, stabilne stabljike koje pospješuju brže sušenje listova i plodova.

Od pojave europskog žutila koštuničava voća (ESFY ‒ European Stone Fruit Yellows), nekadašnja standardna podloga St. Julian GF6 552 koja se koristila u ekološkoj poljoprivredi, više se ne koristi zato što potiče razvoj vodopija (mladica iz stabla) na kojima se hrane lisne buhe prijenosnici ESFY.

Ako je mladica osjetljiva na patogene iz tla i slabo raste, preporučuje se korištenje neosjetljive podloge (rajčica na podlozi krumpira; krastavac i dinja na podlozi bundeve protiv vrsta Fusarium, Verticillium).

Uzgojni sustavi/mjere i njega tla

Razmaci sadnje određuju se ovisno o vrsti i obično su dizajnirani da optimiziraju prinos. Na mikroklimatske uvjete unutar nasada može se utjecati uzgojnim oblicima i zahvatima zelenog reza. Aktivacija tla kompostom ili zelenom gnojidbom ima pozitivan učinak na nasad. Dopunsko navodnjavanje uvijek se mora provoditi tako da optimira rast, razvoj i prinos u nasadu.

Zahvati zelenog reza u voćnjacima i vinogradima stvaraju krošnju s dobrom prozračnošću i izloženošću suncu. Dok se rezom u zrelo uspostavlja osnovni uzgojni oblik trajnih nasada, rezom u zeleno smanjuje se lisna masa i odstranjuju nepotrebni zaperci i mladice sa stabla. Zajedno, ove mjere pridonose dobroj prozračnosti i osunčanosti te omogućuju brzo sušenje, što smanjuje mogućnost zaraze gljivičnim bolestima. Vrijedi pravilo: lisne mase treba biti što je manje moguće, odnosno najviše toliko koliko je nužno.

Osim toga, bolesti se mogu spriječiti promjenom visine debla. Na primjer, na što se većoj visini krošnja u vinogradu počinje razvijati, to je manji negativan učinak širenja zaraze rasprskavanjem pod utjecajem kiše, jer se spore Plasmopara viticola kišom odbacuju iz zemlje na najniže lišće. Također je bitno ukloniti mladice s debla kako bi se spriječilo „penjanje“ plamenjače u zonu krošnje.

U bobičastu voću vretenasti sustavi uzgoja poželjniji su od grmolikih.

Aktivacija tla može se postići kompostom, zelenom gnojidbom ili zatravljivanjem biljkama koje fiksiraju dušik. Premda zatravljivanje konkurira usjevu za vodu, istodobno osigurava kontinuiran izvor hranjivih tvari za optimiranje rasta biljaka. To dovodi do povećanja otpornosti na gljivične ili bakterijske patogene. Biljke previše gnojene mineralnim gnojivima – posebno dušikom – osjetljive su na napad gljivica, koje mogu izazvati znatna oštećenja (npr. Botrytis sp.). Suprotno pak, optimalno ishranjene biljke mogu se aktivno braniti od štetnika i tako dulje odoljeti zarazi. U nasadu je poželjno kombinirati zeljaste biljke s onima koje trebaju malo vode. Treba paziti da pokrov za zatravljivane ne postane previsok tako da uzrokuje razvoj mikroklimatske vlage i s tim povezanu opasnost od napada gljivica. Košnja, valjanje ili podsjecanje s "greenmanagerom" pomažu da zeleni pokrov ostane nizak. Osim toga, zatravljivanje sprječava eroziju tla, pa tako i širenje patogena erozijom tla izazvanom vjetrom. Dopunsko navodnjavanje mora se tijekom oborine prekinuti.

Gnojidba tlom i preko lista

Gnojidba se koristi za nadoknadu nedostatka hranjivih tvari ili za postizanje njihove ravnoteže. Mogu se koristiti komercijalna gnojiva ili se rotacijom usjeva u tlo unose ostatci prethodne kulture, kao što su mahunarke (dušik). Prekomjerna gnojidba ili gnojidba neadekvatnim gnojivima može oslabiti zdravlje biljaka. Dušik potiče brz rast, pa u mekane stanične stijenke novoizraslih mladica lakše prodiru patogeni.

Jačanje biljaka

Jačanjem biljaka potiče se robusnost biljke i preveniraju se bolesti. Može se stimulirati rast korijena i poboljšati opskrba hranjivim tvarima te tako povećati otpornost na stresne okolišne čimbenike i osigurati zdrav rast biljaka. Primjena sredstava za jačanje biljaka uvijek je preventivna, te djeluje na jačanje stanične stijenke i epiderme, čime se sprječava ili smanjuje prodiranje patogena.

Na primjer, pri redovitoj primjeni ekstrakta preslice, Equisetum plus, taloži se silicijeva kiselina u staničnim stijenkama, što otežava infekciju patogenim gljivama vrste Erysiphe necator. Sredstva za jačanje biljaka također mogu aktivirati obrambene mehanizme biljke i tako zaštititi od moguće infekcije mikrobnim patogenima. Nakon njihove primjene dolazi do porasta fitoaleksina (biljne obrambene tvari) i tzv. ROS obrambenih proteina koji su odgovorni za otpornost na napad bolesti (reaktivne kisikove vrste H2O2; uništavanje patogena koji napadaju biljku) u zelenim dijelovima biljke.

Općenito, za jačanje biljaka koriste se biljni i hranjivi ekstrakti, kao i mikroorganizmi za tretiranje sjemena. Ekstrakti alga sadrže mnogo mikronutrijenata i povećavaju podnošljivost sredstava za zaštitu bilja. Za jačanje biljaka koriste se ekstrakti sljedećih vrsta alga:

• Ascophyllum nodosum (SuperFifty®,AlgoVital Plus®)
• Laminaria (Resistance®)

Poticanje prirodnih neprijatelja i izbjegavanje prijelaznih domaćina

Povećanjem biološke raznolikosti u ekosustavu (sjetva cvjetnih traka, vegetacija bogata vrstama) potiče se privlačenje korisnih kukaca. Korisni paraziti ili grabežljivci mogu smanjiti brojnost vektora uzročnika biljnh bolesti, kao što su lisne uši ili cikade, i tako smanjiti vjerojatnost prijenosa virusnih i bakterijskih bolesti. Međutim, treba paziti da se u blizini nasada izbjegnu prijelazni domaćini patogena (npr. sa smreke se prenosi europska hrđa kruške).