Teorijska osnova

Ishodi učenja:

• Objasniti načela i glavne ciljeve suzbijanja korova u ekološkoj proizvodnji.
• Odabrati odgovarajuću kombinaciju preventivnih/kulturalnih/kurativnih praksi za osiguranje učinkovitog suzbijanja korova.
• Odabrati i preporučiti sustavnu, dugoročnu strategiju suzbijanja korova.

Načela suzbijanja korova u ekološkoj proizvodnji

Jedan je od najvažnijih kriterija za ekološku proizvodnju suzbijanje korova bez uporabe herbicida. U tu se svrhu sve mjere integrirane zaštite bilja od korova (agrotehničke, fizikalne, mehaničke, biološke) i tehnologija uzgoja usmjeravaju na zaštitu usjeva od korova korištenjem što većeg broja raspoloživih mjera. Uloga lokalnih klimatskih i zemljišnih uvjeta u razvoju korova sve je veća u usporedbi s konvencionalnim uzgojem. Stoga treba uzeti u obzir jedinstvenu floru korova u svakoj ekološkoj proizvodnji. Najvažnije načelo ekološkog suzbijanja korova nije uništavanje korova, nego promicanje razvoja i konkurentnosti usjeva određenom tehnologijom uzgoja i korištenjem prirodnih resursa. Osnovni je cilj strategije suzbijanja učiniti sustav proizvodnje usjeva nepovoljnim za korove, čime se štetan učinak preživljavanja korova može svesti na minimum. Za dobivanje učinkovitih rezultata potrebno je razviti sustavnu, dugoročnu strategiju suzbijanja korova.

Suzbijanje korova u ekološkoj proizvodnji ne može se uspješno provesti samo jednom mjerom ili metodom. Mora se pronaći ravnoteža između suzbijanja korova i poljoprivredne proizvodnje koja nikako nije korak unatrag, već jamči bolju, napredniju tehnologiju. Iako je održavanje korova u poljoprivrednom sustavu i štetno i korisno, cilj ekološke proizvodnje nije potpuno iskorijeniti korov. Kao i u svim područjima zaštite bilja, i tu je prevencija najučinkovitija. To uključuje korištenje sjemena bez korova; korištenje kvalitetna organskog gnoja i komposta bez korova; sprječavanje širenja korova održavanjem čistoće strojeva za obradu tla, njegu biljaka i žetvu.

Poznavanje i važnost pozitivne i negativne interakcije između usjeva i korova

Ekološkoj ulozi korova može se pristupiti s drukčijeg gledišta. Najčešći štetni učinci korova svakako su nadmetanje s usjevima za hranjive tvari, vodu, svjetlost i prostor, smanjenje kvalitete usjeva i povećanje troškova proizvodnje. Međutim, prisutnost korova ima i neke prednosti. Uravnotežena populacija korova može osigurati povoljnu mikroklimu, a korijenje korova može pomoći u povećanju mikrobiološke aktivnosti i poboljšanju strukture tla. Korovi mogu poticati biološku raznolikost. Također, izvor su hranjivih tvari za mnoge kukce. Iako su neki od kukaca štetnici, drugi mogu biti grabežljivci ili parazitoidi koji pridonose biološkoj zaštiti biljaka. Potpuno iskorjenjivanje korova može značiti i da kukci nemaju izbora nego hraniti se usjevom. Korovi se također mogu smatrati biljkama indikatorima jer pokazuju nedostatke i prednosti tla (primijenjene hranjive tvari i obrada tla).

Zbog rasta svjetske populacije potrebna je veća proizvodnja hrane, što se može postići povećanjem prinosa i primjenom održivog pristupa odgovornim korištenjem zemlje i vode te povećanjem raznolikosti hrane. Jedan je od ciljeva integrirane zaštite bilja od korova održati populaciju korova ispod ekonomskog praga smanjenjem fokusa na strategije iskorjenjivanja i promicanjem strategije suzbijanja u svrhu potencijalnog povećanja korovne raznolikosti. Ekološkoj ulozi korova može se pristupiti s drukčijeg gledišta. U konvencionalnim poljoprivrednim praksama, korovi se deklariraju kao nepoželjni uljezi koji smanjuju prinose usjeva i natječu se za ograničene izvore. U takvoj se perspektivi potencira korištenje velike količine ljudskog truda i tehnologije da bi se spriječili još veći gubitci usjeva. S druge strane, korov se može ocijeniti kao korisna komponenta agroekosustava koja nadopunjuje koristi dobivene od usjeva zato što: (I) osigurava staništa za prirodne neprijatelje štetnika; (II) smanjuje erozije tla; (III) osigurava važne izvore hrane za životinje i izvore za humanu medicinu; (IV) osigurava staništa za ptice i druge poželjne vrste divljih životinja.

S gledišta zaštite bilja, integrirano suzbijanje korova ima tri osnovna cilja:

• a. Gustoću korova treba smanjiti na podnošljivu razinu. Eksperimentalne studije opisuju pravokutnu hiperbolu za odnos između gubitka prinosa usjeva i gustoće korova (slika 5.1). Prema ovoj matematičkoj krivulji upitno je potpuno uklanjanje korova iz usjeva. Istodobno, napori iskorjenjivanja mogu biti skupi i rezultirati štetom u okolišu uskrativši živim organizmima, uključujući ljude, ekološke povlastice. Također je naznačeno da na taj odnos snažno utječu različiti abiotički čimbenici, kao što su vremenske prilike i uvjeti tla. Stoga je poželjno suzbijanje korova, a ne njegovo iskorjenjivanje.
• 
  
  Slika 5.1 Pravokutna hiperbola (iz Cousens, 1985a) koja povezuje relativni gubitak prinosa s gustoćom vrsta korova. Parametri “i” i “a” pokazuju početni nagib krivulje i maksimalan gubitak prinosa povezan s vrlo velikom gustoćom korova.
• 
  
• b. Treba smanjiti štetu koju nanosi određena gustoća korova. Šteta u prinosu usjeva uzrokovana korovima može se smanjiti, osim smanjenjem gustoće korova, i smanjenjem potrošnje resursa, rasta i konkurentnosti pojedinih preživjelih korova. To se može postići odgađanjem ili ubrzavanjem pojave korova u usporedbi s pojavom biljaka, povećanjem udjela resursa dostupnih biljkama i oštećenjem korova mehaničkim ili biološkim sredstvima. Ubrzavanje rasta korova korisno je kako bi se on mogao mehanički ili termički suzbiti prije nego što usjev proklije..
• c. Sastav zajednice korova može se pomaknuti prema manje agresivnim vrstama kojima je lakše upravljati. Korovne vrste drukčije djeluju u svom odnosu s usjevima. Razlikuju se po stupnju oštećenja i poteškoćama koje nameću upravljanje usjevima i postupcima žetve. Prema ovoj činjenici, potrebno je preokrenuti ravnotežu sastava zajednice korova od dominacije štetnih vrsta unutar agroekosustava prema prevlasti vrsta koje usjevi mogu bolje podnijeti. To se može provesti suzbijanjem (selektivnim i izravnim) nepoželjnih vrsta, a zatim izbjegavanjem njihova ponovnog uspostavljanja manipuliranjem okolišnim uvjetima.

Važno je napomenuti da najučinkovitiji i najekonomičniji plan suzbijanja korova uvijek zahtijeva nekoliko pristupa. U idealnoj integriranoj strategiji suzbijanja korova u ekološkoj proizvodnji bitno je uzeti u obzir kulturalne, mehaničke i biološke mjere suzbijanja, a svaka komponenta pridonosi ukupnoj razini kontrole korova, poput nekoliko "malih čekića". Bez toga znanja nemoguće je procijeniti utjecaj strategije suzbijanja na postojeću populaciju korova.

Pod suzbijanjem korova u ekološkom uzgoju podrazumijeva se sustavan pristup smanjenju utjecaja korova i poboljšanju uzgoja koji uključuje i prevenciju i obranu. Ekološki koncept „maksimalne diversifikacije uznemiravanja” znači što više diverzificirati usjeve i poljoprivredne prakse u agroekosustavu kako bi se razvila dugoročna učinkovita strategija upravljanja korovom. Ovaj koncept rezultira stalnim narušavanjem ekoloških niša korova, a time i minimiziranim rizikom evolucije korovne flore prema prisutnosti visokokonkurentnih vrsta. Štoviše, sustav usjeva s velikom diverzifikacijom smanjuje mogućnost razvoja populacija korova otpornih na herbicide.

Na temelju ekološkog koncepta proces suzbijanja korova trebao bi integrirati preventivne (neizravne) mjere i kulturalne/kurativne (izravne) mjere. Preventivna (neizravna) kategorija uključuje svaku mjeru primijenjenu prije sjetve usjeva (plodored, pokrovni usjevi, sustave obrade tla, pripremu sjemena, solarizaciju tla, upravljanje sustavima odvodnje i navodnjavanja te biljnim ostatcima). Kulturalne/kurativne (izravne) mjere uključuju sve mjere korištene tijekom vegetacijskog ciklusa usjeva (vrijeme sjetve usjeva i prostorni raspored, izbor genotipa usjeva, pokrovne usjeve, međuusjeve, gnojidbu). Mjere obiju kategorija mogu utjecati ili na gustoću korova (na broj jedinki po jedinici površine) i/ili na razvoj korova (proizvodnju biomase i pokrovnost tla). Međutim, dok neizravne mjere uglavnom imaju cilj smanjiti broj biljaka koje se pojavljuju u usjevu, izravne mjere imaju cilj povećati kompetitivnu sposobnost usjeva protiv korova.

Klasifikacija kulturalnih praksi potencijalno primjenjivih u integriranom sustavu suzbijanja korova, utemeljena na njihovu prevladavajućem učinku, sažeta je u tablici 5.1.

Uobičajen je problem s nekemijskim mjerama to što učinkovito suzbijanje zahtijeva češće ponovljene tretmane nego kemijsko suzbijanje korova. Nekemijske mjere uglavnom utječu na nadzemni dio biljaka, a sistemski herbicidi ubijaju cijelu biljku, i stoga zahtijevaju samo jednu ili dvije primjene godišnje. Na učestalost tretiranja mogu utjecati različiti čimbenici, kao što su sastav vrsta korova, pokrivenost korovom, razina prihvaćanja korova, metode suzbijanja korova, klima i vrsta površine tla. Zbog toga je integracija usjeva i strategija suzbijanja korova ključna za budući uspjeh poljoprivrednog sustava koji se oslanja na nekemijske mjere suzbijanja.