Povećanje bioraznolikosti

Ishodi učenja:

• Definirati što obuhvaća pojam bioraznolikost.
• Objasniti prednosti povećanja bioraznolikosti.
• Opisati strategije koje pridonose povećanju bioraznolikosti u ekološkoj poljoprivredi.

Uloga bioraznolikosti

Bioraznolikost (ili biološka raznolikost) ima ključnu ulogu u sigurnosti hrane, prehrani i egzistenciji te u održavanju zdravog i bogatog ekosustava. Obuhvaća sve vrste biljaka, životinja i mikroorganizama te ekosustave i ekološke procese čiji su dio. Bioraznolikost se može definirati kao bogatstvo vrsta (biljke, životinje i mikroorganizmi) u danom staništu. To može biti kopno, slatka voda ili more, te sustavi parazitizma, simbioze, i drugo. Bioraznolikost obuhvaća raznolikost života na svim razinama: raznolikost vrsta, gensku raznolikost, kao i raznolikost staništa i ekosustava. Bogata biološka raznolikost ključna je za očuvanje prirodnih procesa koji pridonose čovjekovu življenju, kao što su prirodna regulacija štetnika, oprašivanje biljaka kukcima i razgradnja organske tvari. Poljoprivredne politike sve više promiču ekološki orijentiran način uzgoja koji čuva biološku raznolikost i prirodne resurse. U povijesnim se vremenima okoliš s većom raznolikošću razvijao unapređivanjem poljoprivrede od onoga što je nekoć bio nediferencirani krajolik kojim su dominirale šume. I danas su regionalno prilagođeni i ekstenzivni oblici uzgoja važan preduvjet za raznolik krajolik bogat vrstama.

Osnovno je načelo održive poljoprivrede oponašanje raznolikosti koja se obično nalazi u prirodnim ekosustavima, ali se može izgubiti na poljoprivrednom području. Bioraznolikost se odnosi na raznolikost biljaka, životinja i mikroorganizama iznad i ispod tla koji međusobno djeluju unutar ekosustava. Biljke i životinje dosljedno su integrirane u raznolike krajolike. Zbog toga su ti sustavi obično stabilniji, podnose poremećaje i bolje se oporavljaju od manje raznolikih sustava. Sustavi ekološkog uzgoja promiču raznolik, uravnotežen ekosustav kao praksu za obogaćivanje tla i sprječavanje problema s korovima, štetnicima i bolestima. Raznolikost usjeva, plodored, međuusjevi, pokrovni usjevi, konzervacijska obrada tla i unošenje organske tvari važne su komponente biološke raznolikosti poljoprivrednog zemljišta.

Prednosti poticanja bioraznolikosti:

• Poboljšava kvalitetu tla

Različiti plodoredi poboljšavaju tlo, povećavaju biološku raznolikost poljoprivrednog zemljišta i povećavaju prinose usjeva. Visokokvalitetna tla potiču visoku populaciju mikroorganizama, pospješuju prirodno biološko suzbijanje patogena, usporavaju promet hranjivih tvari, potiču zajednice korisnih kukaca te poboljšavaju prozračivanje i drenažu tla. Plodored, upravljanje ostatcima usjeva, konzervacijska obrada tla, unošenje životinjskog gnoja i korištenje usjeva koji fiksiraju dušik mogu povećati zdravlje tla i produktivnost.

• Poboljšava suzbijanje štetnih kukaca, korova i bolesti

Raznolika sadnja često smanjuje populaciju štetnih kukaca. Polja koja sadržavaju razne usjeve često su bogata korisnim organizmima koji žive u tlu i na nadzemnim dijelovima, a koji prirodno suzbijaju štetnike, inhibiraju rast organizama koji uzrokuju bolesti, jačaju prirodnu obranu usjeva i suzbijaju neke korove. Korištenje raznolikih usjeva, plodoreda, raštrkanih polja, susjednog neobrađenog zemljišta i višegodišnjih usjeva metode su koje se mogu koristiti za smanjenje pritiska štetnika.

• Potiče razvoj korisnih organizama

Sadnja usjeva koji podržavaju prirodne neprijatelje ili izravno sprječavaju napad kukaca pomaže u stabilizaciji zajednica štetnika. Prostorno i vremenski raznoliki nasadi osiguravaju stalnu dostupnost resursa populacijama prirodnih neprijatelja. Korisni kukci, grinje i nematode također se mogu osigurati hranom i staništem uključivanjem susjednih, neobrađenih površina i divlje vegetacije. Nadalje, korištenje pokrivača i površinskih ostataka može povećati brojnost i učinkovitost grabežljivaca i parazitoida.

• Umanjuje ekonomski rizik

Povećanje raznolikosti na poljoprivrednim površinama nudi priliku za povećanje dobiti uz smanjenje troškova proizvodnje. Dodavanje novih usjeva koji odgovaraju klimatskim, geografskim i proizvodnim zahtjevima može povećati dobit pružajući priliku za iskorištavanje tržišnih niša, proširenje marketinških mogućnosti i nadoknađivanje promjena cijena robe.

Strategije za povećanje bioraznolikosti

Zdrava biljka manje je osjetljiva na zaraze štetnicima i bolestima. Stoga je osnovni cilj ekološke proizvodnje stvoriti uvjete koji održavaju biljku zdravom. Interakcija između živih organizama i njihova okoliša ključna je za zdravlje biljaka. Zdravlje biljaka više je ugroženo u monokulturama, a diverzifikacija na poljoprivrednim površinama osigurava uravnoteženu interakciju između različitih biljaka, štetnika i grabežljivaca. Zato dobro upravljanje ekosustavom može na uspješan način smanjiti populacije štetnika ili bolesti. Određene sorte usjeva imaju učinkovitije mehanizme od drugih zbog prirode prilagođavanja okolišu, i stoga su pod manjim rizikom od napada štetnika ili zaraze bolestima.

Zdravstveno stanje biljke u velikoj mjeri ovisi o plodnosti tla. Kada su prehrana i pH dobro uravnoteženi, biljka postaje jača i stoga je manje osjetljiva na oštećivanje. Klimatski uvjeti, kao što su prikladne temperature i dovoljna opskrba vodom, daljnji su ključni čimbenici za zdravu biljku. Ako jedan od ovih uvjeta nije prikladan, biljka može biti pod stresom. Stres slabi obrambene mehanizme biljaka i čini ih lakom metom štetnicima i bolestima. Stoga je jedna od najvažnijih točaka u ekološkoj poljoprivredi uzgoj raznolikih i zdravih biljaka. Time se izbjegavaju mnogi problemi sa štetnicima i bolestima. Strategije povećanja biološke raznolikosti u ekološkoj poljoprivredi prikazane su na slici 2.2.

Slika 2.2.Strategije za povećanje biološke raznolikosti u ekološkoj poljoprivredi

Kako povećati bioraznolikost na poljoprivrednim površinama?

• Osigurati raznolikost biljnih vrsta

Povećanje biološke raznolikosti unutar polja može se postići sadnjom mješavine usjeva i različitih sorata. Također treba razmotriti sadnju raznolikih biljaka na rubovima polja. Sadnja cvjetnih pojaseva, trajnica, živica (red stabala ili grmlja koje razdvaja polja) i ostavljanje neobrađenih površina metode su povećanja bioraznolikosti na neobrađenu zemljištu.

• Očuvati oprašivače i prirodne neprijatelje

Da bismo povećali raznolikost autohtonih vrsta oprašivača, važno je osigurati područja za gniježđenje i omogućiti pristup golom tlu. Nužan je i izvor vode. Grane drveća i grmlja, poput onih u živicama, također će oprašivačima osigurati mjesta za gniježđenje. Poljoprivrednici bi trebali pokušati očuvati prirodne neprijatelje koji su već prisutni u okolišu oko usjeva i povećati njihov utjecaj na štetnike. To se može postići na sljedeće načine:

1. smanjiti primjenu prirodnih pesticida (kemijski pesticidi ionako nisu dopušteni u ekološkoj poljoprivredi)


2. pustiti neke štetnike da žive u polju jer će poslužiti kao hrana ili domaćini prirodnim neprijateljima


3. sijati raznolike usjeve (npr. miješoviti usjevi)


4. uključiti biljke koje pružaju hranu ili sklonište prirodnim neprijateljima (npr. cvijeće kojim se hrane odrasli korisni kukci).

Postoje mnoge mogućnosti za poboljšanje raznolikosti cvatućih biljaka unutar i duž granica polja usjeva:

Živice – koristiti autohtono grmlje za koje je poznato da privlači grabežljivce i parazitoide nudeći nektar, pelud, alternativne domaćine i/ili plijen. Većina vrsta cvjetnih grmova ima ta svojstva. Međutim, treba paziti da se ne koriste biljne vrste za koje se zna da su alternativni domaćini štetnika ili bolesti.

Travni pojasevi ‒ trave u blizini usjeva utočište su različitim prirodnim neprijateljima štetnika, primjerice trčcima, kusokrilcima i paucima. Da bi se smanjio rizik od korova i biljaka koje su domaćini štetnika i bolesti usjeva, jedna do tri autohtone vrste trava može se posijati u trake od 1 do 3 m.

Cvjetni pojasevi – koristiti autohtono cvjetajuće bilje za koje je poznato da privlači grabežljivce i parazitoide nudeći nektar, pelud, alternativne domaćine i/ili plijen. Većina cvjetnica ima ta svojstva. Međutim, treba paziti da se ne koriste alternativni domaćini štetnika ili bolesti. U dobro pripremljene gredice raspoređene u trake od 1 do 3 m na rubu usjeva može se posijati tri do pet autohtonih cvjetnica. Nakon cvatnje se sjeme može skupljati kako bi se obnovio cvjetni pojas ili posijao novi

Biljke pratilje ‒ Prirodne neprijatelje mogu privući i biljke pratilje unutar usjeva. Te prateće biljne vrste mogu biti iste kao one koje se koriste u cvjetnim pojasevima. Nekoliko cvjetnica (jedna ili dvije na 10 m2), pratećih biljaka unutar usjeva služi kao "postaja" s hranom i zaklonom za prirodne neprijatelje štetnika.

• Plodored

Plodored se odnosi na slijed ili rotaciju usjeva i pokrovnih usjeva koji se uzgajaju na određenu polju. Dizajn rotacije trebao bi uključivati više porodica biljaka, upravljati kratkoročnim i dugoročnim potrebama usjeva za plodnošću, smanjiti pritisak korova, poremetiti cikluse rasta i razmnožavanja korova i bolesti te optimizirati proizvodnju usjeva.

• Međuusjevi

Dva ili više usjeva uzgojenih u neposrednoj blizini mogu stvarati korisne interakcije. Međuusjevi se mogu uzgajati kao dva ili više usjeva istodobno s najmanje jednim usjevom sijanim (ili sađenim) između redova (row intercropping), u širim naizmjeničnim trakama (strip intercropping), istodobno bez pravilnog rasporeda redova (mixed intercropping) ili usijavanjem međuusjeva u glavni usjev kada dosegne zrelost, ali prije njegove berbe (relay intercropping). Posebnu pozornost treba posvetiti prostornom rasporedu, gustoći biljaka i očekivanim rokovima dozrijevanja odabranih kultura.

• Pokrovni usjevi

Pokrovni usjevi koriste se za zaštitu tla od erozije u vrijeme kada nema proizvodnje na polju. Treba odabrati usjeve koje je lako posaditi i uzgojiti, ali i kontrolirati ili uništiti. Prikladne sorte osiguravaju pouzdano pokrivanje tla i nemaju negativan utjecaj na sljedeće usjeve. Važno je procijeniti dubinu ukorjenjivanja i karakteristike usjeva, kao što su suzbijanje korova i bolesti, fiksacija dušika i privlačenje oprašivača i prirodnih neprijatelja. Datumi sadnje i klimatski zahtjevi također su važni, jer se prikladni pokrovni usjevi razlikuju ovisno o geografskom položaju i klimatskim uvjetima.

• Konzervacijska obrada tla

Konzervacijska obrada zahtijeva minimalno narušavanje tla, zadržavajući najmanje 30 % tla prekrivenim biljnim ostatcima. Nakon žetve ostavljaju se žetveni ostatci ili se siju pokrovni usjevi do sjetve sljedećeg usjeva. Utvrđeno je nekoliko metoda konzervacijske obrade tla. Direktna sjetva bez prethodne obrade tla (no-tillage) koristi specijaliziranu opremu, uznemiravajući samo malu površinu na koju se polaže sjeme ili rasad. Obradom u trake (strip-tillage) obrađuje se samo uži dio (traka) gdje će se položiti sjeme, i obaviti gnojidba, a ostatak polja ostavlja se neobrađenim. Obrada grebena stvara trajne grebene tla na kojima se uzgajaju usjevi. Sadnjom na humke stvaraju se trajni humci ili nasipi tla na čijem se vrhu uzgaja usjev.

• Inkorporacija organske tvari

Povećanje količine organske tvari pogoduje razvoju mikroorganizama u tlu i pojačava biološku aktivnost tla, pomažući u smanjenju rizika od bolesti. Razgradnjom organske tvari s pomoću bakterija tla vraćaju se hranjive tvari u tlo koje su uklonjene tijekom proizvodnje usjeva. Životinjski gnoj, pokrovni usjevi, ostatci usjeva i organski dodatci mogu se ugraditi u tlo kako bi se tijekom vremena povećao sadržaj organske tvari.