Poticanje prilagodljivosti i otpornosti nasada/usjeva

Ishodi učenja:

• Argumentirati važnost poticanja prilagodljivosti i otpornosti nasada/usjeva u ekološkoj zaštiti bilja.
• Objasniti utjecaj izbora položaja i sorte te planiranja nasada/usjeva na prevenciju napada štetnika.
• Opisati sustave uzdržavanja tla i zahvate njege biljaka koji imaju pozitivan utjecaj na regulaciju populacije štetnika u ekološkoj poljoprivredi.

Izbor položaja

Za ekonomski uspjeh svake biljne proizvodnje iznimno je važno izabrati odgovarajući položaj za osnivanje nasada. U sustavu ekološke proizvodnje izboru položaja pridajemo još veću pozornost jer u velikoj mjeri može utjecati na razvoj bolesti, štetnika i korova. Načelno možemo reći da bi se ekološki nasadi trebali osnivati na najboljim proizvodnim položajima za pojedini tip proizvodnje. Odgovarajuća topografija, poput ravnih terena za povrće, ili brežuljaka i padina dobre ekspozicije za vinograde, osigurat će dobru osvijetljenost i prozračnost. U takvim uvjetima nakon oborina vegetativna masa brzo se suši pa su uvjeti za razvoj gljivičnih bolesti nepovoljni.

Tla na kojima podižemo ekološke nasade trebala bi biti umjerene plodnosti i dobre dreniranosti, s visokim udjelom organske tvari. Tako će bujnost nasada biti umjerena, a time i opasnost od pojave gljivičnih bolesti. Povoljni uvjeti u tlu važni su za razvoj korijena kulture, ali i za povećanje raznolikosti populacije korisnih mikroorganizama i drugih životinjskih vrsta, što nam pomaže u regulaciji populacije korova i bolesti koje se prenose iz tla.

Važno je voditi računa i o prirodnoj vegetaciji ili poljoprivrednim površinama oko budućeg nasada, jer oni mogu biti izvor zaraze bolestima ili domaćini problematičnim štetnicima i vektorima bolesti, a osobito treba izbjegavati sadnju u blizini zapuštenih nasada. Dobro je osnovati nasad u područjima gdje je raznolikost poljoprivrednih kultura veća i gdje se poljoprivredne površine izmjenjuju s prirodnim staništima, radi uspostavljanja što djelatnijeg ekosustava.

Planiranje parcele i plodored

Organizacija plodoreda, odnosno prostorna i vremenska izmjena usjeva nužna je mjera u proizvodnji ratarskih i vrtlarskih kultura. U ekološkoj proizvodnji ima veliku važnost jer je to temeljna mjera za regulaciju štetnika. Prastaro je ljudsko iskustvo da se dugotrajnim uzgojem iste kulture akumuliraju bolesti, štetnici i korovi u tlu, pa je to bio jedan od poticaja za uvođenje plodoreda.

Uzastopnim uzgojem iste kulture utječe se na strukturu populacije mikroorganizama u tlu, odnosno na nestajanje korisnih mikroorganizama i faune te na širenje uzročnika bolesti u tlu. Iako se bolesti u tlu sporo prenose, te su isprva ograničene na manja područja i manji broj zaraženih biljaka, uzgojem iste ili srodne kulture na istoj površini rast će broj patogena i zaraženih biljaka iz godine u godinu. Osobit je problem nakupljanje parazitskih nematoda i nematoda vektora viroza u tlu. Na njih su osobito osjetljive kulture poput krumpira, a važni su prijenosnici viroza i kod drugih kultura, poput vinove loze. Najuspješnije se suzbijaju izmjenom kultura, uzgojem otpornih sorata i uništavanjem korova domaćima.

U ponovljenu uzgoju jako se šire i korovi pratitelji te je nužno izmjenjivati uskolisne sa širokolisnim kulturama i kulture uskog sklopa sijati nakon usjeva onih širokog sklopa.

Pri sastavljanju plodoreda treba dobro poznavati karakteristike pojedinih vrsta, tolerantnost na ponovljeni uzgoj, kao i njihove međuodnose. Načelno je potrebno izmjenjivati vrste koje nisu srodne te imaju različite uzgojne zahtjeve i osobine, poput žitarica, povrća i korjenastih vrsta, a izbjegavati uzgoj srodnih vrsta jedne za drugom (krumpir/rajčica, celer/mrkva). Žitarice se mogu uzgajati i češće u plodoredu jer ne pogoduju razvoju bolesti u tlu, a one kulture koje su najviše podložne bolestima u tlu treba u plodoredu sijati rijetko ili uvijek na novoj površini. Izmjenjivanje vrsta kojima se određeni štetnik hrani s onima kojima se ne hrani dugoročna je strategija za smanjivanje populacije štetnika.

Dobro promišljen plodored utjecat će na smanjenje zalihe sjemena korova u tlu, a smanjit će i unošenje novoga sjemena. Najbolje je naizmjenice uzgajati vrste koje se brzo razvijaju i zatvaraju sklop s onima koje se mogu duže okopavati. Ako višegodišnji korov raste unatoč svim poduzetim mjerama, plodored je jedna od mogućnosti za njegovo smanjenje.

Simultan uzgoj dviju ili više kultura na istoj površini (konsocijacija) također ima mnoga pozitivna obilježja plodoreda jer omogućava optimalno iskorištenje raspoloživa prostora u polju i pomaže u preveniranju štetnih organizama. Može se organizirati na različite načine, od toga da se dvije ili više vrsta siju zajedno nasumice na istoj površini, preko sjetve međuusjeva jedne vrste u međuredni razmak druge, pa do toga da se više redova iste vrste izmjenjuje s više redova druge vrste. Rast biljaka u konsocijaciji stimulira bogat i raznolik život u tlu te tako pomaže kontrolirati štetne organizme u tlu i korove. Različite vrste u polju osiguravaju brzo rastući i dobro prekrivajući pokrov koji sprječava razvoj korova. Ako se uz usjev s velikim prostorom među biljakama uzgaja još neka kultura, brže će se razviti pokrov na tlu i trebat će manje napora za suzbijanje korova. Primjerice, ako uzgajamo visoko rastuće kulture koje prije dozrijevaju s onima koje ostaju nisko uz tlo i poslije dozrijevaju, rast druge kulture isprva će biti sporiji, no nakon završetka vegetacije visoke kulture druga će kultura početi intenzivnije rasti i tako sprječavati rast korova.

Drugi usjev može, slično kao vegetacija oko polja, služiti kao barijera za spore gljivica, štetnike i vektore virusa. Neke vrste uz to mogu privlačiti prirodne neprijatelje ili djelovati repelentno na štetnike vrste s kojom se uzgaja u konsocijaciji.

Izbor sorte, sjeme i sadni materijal

S obzirom na sužen spektar dopuštenih mjera i sredstava za zaštitu bilja u ekološkoj proizvodnji, jedna od najučinkovitijih strategija za borbu protiv bolesti i štetnika svakako je uzgoj otpornih sorata. Naravno, ne postoje otporne sorte svih vrsta kao ni one koje bi bile otporne na sve patogene koji tu vrstu napadaju. No, kad je god moguće, treba sijati/saditi otpornije sorte, pa bi pri odabiru sorte prednost trebalo dati otpornosti čak i nauštrb nekih drugih važnih gospodarskih karakteristika. Dva su osnovna razloga za to. Manje osjetljive sorte rjeđe će se zaraziti od osjetljivih, a mogu se uzgajati i uz prisutnost određenih patogena bez većih šteta. Populacija patogena njihovim će se uzgojem smanjivati, što će nakon nekoliko vegetacija omogućiti uzgoj nešto osjetljivijih sorata. Prikladno je također uzgajati i više sorata različite osjetljivosti, što je bliže tradicionalnom načinu uzgoja u kojemu sadni materijal nije bio tako genetički uniforman. Tada manje osjetljive biljke neće razviti simptome ili će imati manje simptoma, a dio spora zadržavat će se na njima umjesto na osjetljivim biljkama. Uzgoj otpornih sorata dovodi do prilagodbe patogena stvaranjem novih sojeva koji mogu prevladati otpornost. Uzgoj otpornih i manje otpornih sorata zajedno usporit će stvaranje takvih sojeva.

Jedna je od strategija za suzbijanje bolesti i štetnika u tlu i cijepljenje na otporne podloge, za što je dobar primjer cijepljenje vinove loze na podloge otporne na filokseru.

Sadnja/sjetva zdravog sadnog materijala jedna je od standardnih fitosanitarnih mjera u modernoj poljoprivredi. Ona ima dodatnu važnost u ekološkoj proizvodnji. Zaraženim sadnim materijalom unosimo izvor zaraze i sjeme korova u nasad te omogućujemo da se bolest i korovi razviju rano u vegetaciji kada su mlade biljke jako osjetljive, što može dovesti do velikih šteta. Redovito se radi o štetnim organizmima koji su dobro adaptirani na tu vrstu, a na polje se tako mogu unijeti i neke nove bolesti, štetnici ili korovi koji dotada nisu bili prisutni i na koje proizvođači nisu navikli.

Sustavi uzdržavanja tla

Plodno tlo temelj je svake biljne proizvodnje. U konvencionalnoj se poljoprivredi povoljni uvjeti za rast i razvoj kulturnih biljaka stvaraju intenzivnim zahvatima mehaničke obrade i unošenjem lako dostupnih hraniva u formi mineralnih gnojiva. Ekološka proizvodnja temelji se na sasvim drukčijoj paradigmi. Tlo se sada promatra kao živi organizam i sve su mjere usmjerene na stvaranje povoljnih uvjeta za razvoj raznolikih mikroorganizama i faune u tlu koji će složenim procesima izgradnje i razgradnje organske tvari osigurati potrebna hraniva za kulturne biljke.

Plodna tla dobre strukture i povoljnih vodozračnih odnosa osiguravat će optimalne uvjete za rast biljaka, što povećava i njihovu otpornost na napad štetnika. Pritom je važno uravnoteženo gnojiti da bi se osiguralo dovoljno fosfora I kalija, a ne previše dušika. Previše dušika čini usjev ukusnijim za kukce, vodi do gušćeg sklopa i veće bujnosti. Zbog velike su vlage stvoreni povoljni uvjeti za razvoj bolesti, otežano je praćenje simptoma bolesti i štetnika, ne mogu se kvalitetno primijeniti sredstava za zaštitu bilja, a i prirodni neprijatelji teže nalaze štetnike. Zato se u ekološkoj proizvodnji gnoji gotovo isključivo organskim gnojivima (stajski gnoj, kompost koji se proizvodi na vlastitom gospodarstvu, i sl.) koja se postupno mineraliziraju i otpuštaju mineralna hraniva. Gnojidbom organskim gnojivima osigurava se održavanje i povećanje sadržaja humusa, što je iznimno važno za plodnost i mikrobiološku aktivnost tla.

Povećanje raznolikosti vrsta u tlu važan je zadatak u ekološkoj proizvodnji jer uz njihov utjecaj na kruženje hraniva neki od mikroorganizama tla, prirodni neprijatelji ili sitne životinje u tlu izravno napadaju štetnike i uništavaju sjeme korova. Da bi uvjeti za organizme u tlu bili što povoljniji, obrada tla, a osobito miješanje horizonata, svodi se na što manju mjeru. Tlo se, gdje je god to moguće, uzdržava zatravljivanjem ili maličiranjem, te se tako stvara sloj tla mrvičaste strukture, bogat organskom tvari i mikroorganizmima.

Raznolike vrste za zatravljivanje staništa zaklon su i izvor dopunske hrane prirodnim neprijateljima koji žive iznad tla. Zatravljivanje vrstama koje se brzo razvijaju i prekrivaju tlo jedna je od vrlo uspješnih strategija za reguliranje korova, osobito u nasadima gdje se kulture uzgajaju s velikim međurednim razmacima.

Zatravljivane jednogodišnjim vrstama (zelenu gnojidbu) dobro je primjenjivati i između berbe i početka nove vegetacije/sadnje novog trajnog nasada. To je dobar način uzdržavanja tla u područjima gdje se zbog male količine oborina ne može trajno zatravljivati višegodišnje nasade. Izborom odgovarajućih vrsta za zelenu gnojidbu može se utjecati na smanjenje populacije štetnika preostalih od prethodnog usjeva/nasada, sprječava se razvoj korova i ispiranje hraniva u tlu, a zaoravanjem se unosi svježa organska tvar koja služi za ishranu mikroorganizama i drugih korisnih organizama u tlu.

Mnoge prednosti zatravljivanja, osobito utjecaj na povećanje bioraznolikosti u tlu, postižu se i malčiranjem. U ekološkoj proizvodnji koristi se malč od organskih materijala, najčešće slame ili svježe pokošene trave. Takav pokrov značajno utječe na razvoj korova otežavajući mu prorastanje kroz sloj organske tvari i sprječavajući prolazak svjetla nužnoga za klijanje.

Pravilan izbor metode za navodnjavanje također može utjecati na razvoj bolesti, pa ga treba prilagoditi pojedinim biljnim kulturama. Količina vode u obroku za navodnjavanje, učestalost i tehnika navodnjavanja mogu utjecati na širenje bolesti i jačinu štete koju uzrokuje. Primjerice, ako se navodnjava u brazdama, dobro je navodnjavati češće s manjim količinama vode, a ako se navodnjava kišenjem, bolje je to raditi kasno navečer ili noću kada se rosa i inače stvara. Za sprječavanje bolesti najprikladnije je lokalizirano navodnjavanje, kada se primjenjuju male količine vode uz korijen biljke te se ne vlaže njezini nadzemni organi.

Njega biljaka

Na razvoj bolesti i štetnika, njihovo praćenje te primjenu sredstava za zaštitu bilja značajno utječu i različite mjere njege koje se provode na biljkama koje uzgajamo. Na različitim kulturama provode se različiti zahvati kojima se osigurava uravnotežen vegetativni i generativni rast. Time u određenim kritičnim razdobljima razvoja smanjujemo bujnost i osiguravamo bolju ishranjenost plodova, čime povećavamo rodnost i kakvoću. Osim toga, odstranjivanjem nepotrebnih vegetativnih organa (poput zaperaka, vrhova mladica, lišća u zoni plodova ili mladica iz starog drva) osiguravamo dobru prozračnost i brzo presušivanje te stvaramo nepovoljne uvjete za razvoj gljivičnih bolesti.

U trajnim nasadima poput vinograda i voćnjaka redovito se provodi i rez u zrelo koji ima sličnu svrhu kao i zahvati koji se provode u tijeku vegetacije. Pri provođenju reza u zrelo, s fitosanitarnog gledišta važno je ostavljati samo mladice bez simptoma bolesti te odstraniti sve nepotrebne dijelove na kojima mogu prezimljavati štetnici. Ostatke od orezivanja nije prikladno usitniti i ostaviti u nasadu kao malč ili ih zaorati u tlo jer mogu biti izvor zaraze u sljedećoj vegetaciji.

Iz višegodišnjih nasada treba iznijeti sve mladice odbačene rezom, a nakon berbe jednogodišnjih kultura odstraniti sve ostatke jer oni mogu biti izvor zaraze u sljedećoj vegetaciji. To je osobito važno za jako infektivne patogene koji se razvijaju rano u vegetaciji iz ostataka prethodne. Da bi se osiguralo kruženje hraniva unutar poljoprivrednog gospodarstva, sve biljne ostatke dobro je kompostirati. Pri proizvodnji komposta razvija se visoka temperatura koja uništava štetne organizme te tako dobiveno organsko gnojivo možemo unijeti u tlo bez opasnosti od širenja zaraze.

Tijekom vegetacije dobro je kontinuirano odstranjivati zaražene biljne dijelove dok je razina zaraze još uvijek niska.