Temeljna načela zaštite bilja u ekološkoj poljoprivredi

Ishodi učenja:

• Definirati glavne razlike u zaštiti bilja između konvencionalne i ekološke poljoprivrede.
• Objasniti tri koraka putem kojih se reguliraju štetnici, bolesti i korovi u ekološkoj poljoprivredi
• Navesti propise EU-a koji reguliraju uporabu sredstava za zaštitu bilja u ekološkoj poljoprivredi.

Zaštita od bolesti, štetnika i korova najzahtjevniji je segment ekološke poljoprivrede. Zbog holističkog pristupa zahtijeva od proizvođača puno znanja i iskustva u planiranju proizvodnje i provođenju svih tehnoloških zahtjeva te o njihovu utjecaju na razvoj pojedinih grupa štetnih organizama. Osnovni je razlog zašto se poljoprivrednici teško odlučuju za prelazak na ekološku proizvodnju upravo bojazan da se zbog pridržavanja smjernica za ekološki uzgoj njihovi usjevi neće moći sačuvati od štetnih organizama, jer se kao proizvođači više ne mogu osloniti na učinkovita sredstva za zaštitu bilja koja su na raspolaganju u konvencionalnoj proizvodnji.

No, nije pravilno poimati da u ekološkoj proizvodnji zamjenjujemo učinkovita sredstava za zaštitu bilja koja koristimo u klasičnoj poljoprivredi s onima manje učinkovitim sredstvima dopuštenima u ekološkoj poljoprivredi. Pod zaštitom bilja u ekološkoj proizvodnji podrazumijeva se promjena cijeloga sustava proizvodnje i uvođenje nekih novih mjera koje će učiniti naše poljoprivredno gospodarstvo, usjeve i pojedine biljke otpornijima na napad štetnika. Ekološka zaštita ponajprije se oslanja na preventivne mjere te na pomno praćenje uvjeta za razvoj štetnih organizama i njihove populacije, a tek u uvjetima kada se prekorači prag ekonomske štete, provode se izravne mjere uključujući i uporabu dopuštenih sredstava za zaštitu bilja.

Problem zaštite od štetnih organizama osobito je izražen u razdoblju preusmjeravanja gospodarstva kad je samoregulacija u ekosustavu nedovoljno razvijena, a proizvođači neiskusni. Zato je prije prijelaza na ekološku proizvodnju nužno napraviti detaljan plan prema kojem će se u svakom segmentu proizvodnje voditi računa o utjecaju uzgojnih mjera na razvoj štetnih organizama. Zaštita od bolesti i štetnika u ekološkoj proizvodnji provodi se u tri koraka (slika 2.1).

Osiguravanje dobrih uvjeta za rast biljaka radi poticanja njihove prilagodljivosti i otpornosti

Izborom odgovarajućeg položaja, sustava proizvodnje, sorte i tehnologije potrebno je stvoriti povoljne uvjete za razvoj zdravih i otpornih biljaka, a nepovoljne uvjete za razvoj bolesti, štetnika i korova. Različite poljoprivredne kulture, osobito jednogodišnje i višegodišnje vrste, imaju specifične uzgojne zahtjeve te im treba prilagoditi tehnološka rješenja, pri čemu se vodimo zajedničkim načelima. Izborom položaja treba osigurati dobro osvijetljenje, prozračnost i ocjeditost te izbjeći blizinu potencijalnih izvora zaraze. Mogućnost nastajanja šteta i ekonomskih gubitaka svakako se može smanjiti uzgojem sorata otpornih na glavne štetne organizme. Sadnjom i sjetvom zdravog reprodukcijskog materijala može se spriječiti unošenje izvora zaraze. Izbor odgovarajućeg sustava uzdržavanja tla i uravnotežena organska gnojidba popravlja plodnost tla i povećava raznolikost mikroorganizama u tlu. Biljke uzgajane na plodnom tlu bit će otpornije, a među raznolikom mikrobiološkom populacijom razvijat će se i prirodni neprijatelji štetnika u tlu. Organizacijom plodoreda i uzgojem više kultura na istom polju izbjeći će se akumulacija štetetnih organizama. Izborom odgovarajućeg sklopa i njegom biljaka u nasadu stvorit će se nepovoljna mikroklima za razvoj bolesti i korova, olakšat će se praćenje simptoma zaraze i populacije štetnika te primjena sredstava za zaštitu bilja.

Pri osnivanju nasada i provođenju tehnoloških zahvata treba stalno imati na umu da sve mjere koje provodimo imaju važan utjecaj na razvoj bolesti te na populaciju štetnika i korova u nasadu. Pravilnim provođenjem mjera dugoročno možemo smanjiti problem s važnim štetnim organizmima kultura koje uzgajamo.

Unapređenje mehanizama samoregulacije ekosustava poticanjem populacije prirodnih neprijatelja

Sposobnost samoregulacije jedna je od osnovnih osobina prirodnih ekosustava. Takvi ekosustavi egzistiraju bez ikakva utjecaja izvana i u njima je osigurano prirodno kruženje hraniva koje omogućava razvoj biljaka, koje onda služe kao izvor hrane različitim životinjama, kukcima i mikroorganizmima. Vrste koje obitavaju unutar istog staništa nalaze se u različitim međuodnosima, pa imaju uloge predatora, parazitoida, plijena, razlagača... Upravo takvi njihovi odnosi omogućavaju samoregulaciju ekosustava koja ne dopušta da se populacija neke vrste poveća toliko da ugrozi opstojnost drugih vrsta.

Moderna poljoprivredna proizvodnja, u kojoj često uzgajamo nepregledna polja iste kulture, biramo bujne i prinosne sorte, intenzivno gnojimo mineralnim gnojivima, a populaciju štetnih organizama reguliramo učinkovitim sredstvima za zaštitu bilja, potpuno je suprotna uvjetima u prirodnim ekosustavima. Različitim tehnološkim zahvatima ovdje se iz „ekosustava“odstranjuju svi ostali organizmi osim kulture koju uzgajamo, kako oni štetni, tako i korisni. U takvim su okolnostima kultivirane biljke iznimno podložne napadu štetnih organizama koji tu imaju nepresušan izvor hrane, a budući da smo im odstranili i sve prirodne neprijatelje, populacija im može narasti do takvih razmjera da uništi cijeli usjev. Bez stalnog utjecaja čovjeka i unošenja različitih inputa izvana, takvi su proizvodni sustavi potpuno neodrživi.

Zato je u ekološkoj poljoprivredi nadasve svrhovito potaknuti raznolikost vrsta u nasadu i oko nasada, te stvoriti staništa privlačna prirodnim neprijateljima koji će pomoći u regulaciji štetnika. Također, poželjno je da ekološka poljoprivredna gospodarstva budu mješovitog tipa da bi se izbjegle velike površine pod istim usjevom, a preporučuje se uz biljnu proizvodnju razvijati i stočarsku.

Raznolikost vrsta potiče se organiziranjem različitih ekoloških infrastruktura prikladnih za pojedine usjeve. Kao ekološka infrastruktura služe trajna staništa oko nasada, poput livada, kamenjara, šumaraka, jezera, i sl., živice i suhozidi uz rub nasada, cvjetne trake i zatravljen međuredni prostor u vinogradima i voćnjacima. Ekološka infrastruktura treba osigurati hranu prirodnim neprijateljima, kao i sklonište kada nema usjeva. Visoko raslinje oko nasada služi i kao barijera za unošenje štetnika izvana, sprječava zanošenje sredstava za zaštitu bilja s drugih polja, smanjuje udare vjetra, i sl. Zatravljivanje pozitivno utječe na plodnost tla, čuvanje vode u tlu, sprječava eroziju i štetan utjecaj izravna sunčeva zračenja i oborina na golo tlo. Da bismo spriječili potencijalni negativan utjecaj, izbor infrastrukture treba prilagoditi kulturi koju uzgajamo. Naime, osim što je stanište korisnim organizmima, ona može biti stanište i štetnicima ili vektorima virusa, a pojedine biljne vrste alternativni su domaćini bolestima poljoprivrednih kultura. Također, treba izbjeći konkurentski odnos za vodu i hraniva s kulturnim biljkama, kao i zasjenjivanje poljoprivredne površine.

Provođenje izravnih mjera suzbijanja bolesti, štetnika i korova uz što manji negativan utjecaj na ekosustav

Izravne mjere suzbijanja bolesti i štetnika koriste se ako preventivne mjere nisu dale zadovoljavajući rezultat. Za donošenje odluke o potrebi suzbijanja, te određivanje rokova, nužno je uspostaviti sustav praćenja okolišnih uvjeta za prognozu razvoja bolesti i štetnika, pratiti populaciju štetnika, prirodnih neprijatelja i pojavu simptoma bolesti te poznavati pragove ekonomskih šteta. Za uspješan monitoring nužno je dobro poznavati biologiju štetnika te simptome koje izazivaju na biljkama. Izravne mjere imaju cilj smanjiti populaciju ispod kritičnog broja uz što manji negativan utjecaj na ekosustav. Uključuju mehaničke i fizikalne mjere (skupljanje kukaca, plijevljenje korova, paljenje, okopavanje, košnja, obrada…) te uporabu sredstava različita podrijetla koja jačaju otpornost biljke i ekosustava, a minimalno su rizične za okoliš, prirodne neprijatelje i ostale organizme. Izravne mjere suzbijanja također se provode botaničkim pesticidima, biopesticidima, feromonima, proizvodima na mineralnoj bazi, i drugima čija je uporaba dopuštena propisima koji reguliraju ekološki uzgoj.

Zaštita od bolesti i štetnika u ekološkoj proizvodnji definirana je Uredbom (EU) 834/2007. (EU), koju nakon 1. siječnja 2022. zamjenjuje Uredba (EU) 848/2018 Europskog parlamenta i vijeća. Uz temeljna načela zaštite od štetnih organizama koja se oslanjaju prije svega na ranije opisane preventivne mjere, uredba regulira i odobrenje proizvoda i aktivnih tvari koje se upotrebljavaju u sredstvima za zaštitu bilja.

Načelno se odobravaju sredstva čija je uporaba ključna za suzbijanje štetnog organizma kada ne postoje zamjenska biološka, fizikalna ili uzgojna rješenja, uzgojne prakse ili drugi učinkoviti postupci upravljanja. Ti su proizvodi i tvari podrijetlom iz biljaka, algi, životinja, mikroorganizama ili minerala. Iznimno, mogu se odobriti i neka druga sredstva ako je njihova uporaba ključna za suzbijanje štetnog organizma. Kod primjene takvih sredstava isključuje se svaki izravan kontakt s jestivim dijelovima usjeva. Sredstva za zaštitu bilja koja se koriste u ekološkoj poljoprivredi moraju imati rješenje o registraciji ili rješenje o dozvoli sukladno navedenoj uredbi.