Uvod

Ekološka poljoprivreda sveukupan je sustav upravljanja poljoprivrednim gospodarstvom i proizvodnjom hrane koji kombinira dobre poljoprivredne prakse, visoku razinu biološke raznolikosti, očuvanje prirodnih resursa, primjenu visokih standarda dobrobiti životinja i način proizvodnje koji zadovoljava sklonosti onih potrošača koji žele ekološke proizvode. Promjene u tehnologijama proizvodnje biljaka i životinja zahtijevaju suptilniji pristup u ekološkom uzgoju. Općenito, ekološka poljoprivreda odnosi se na poljoprivredne sustave koji izbjegavaju korištenje sintetičkih pesticida i gnojiva. Za prelazak s konvencionalne poljoprivrede na ekološku nužno je proći proces učenja i implementacije promjena na gospodarstvu prema ekološki prihvatljivom i održivijem načinu uzgoja u skladu s prirodom. Što više poljoprivrednik zna o konceptima i tehnologiji ekološke poljoprivrede, lakše će na nju prijeći. Stoga edukacija o ekološkoj poljoprivredi ima iznimnu vrijednost.

Poljoprivredno savjetodavstvo dugo se smatralo ključnim elementom u poboljšanju razvoja poljoprivrede. Međutim, naširoko se raspravljalo o učinkovitosti dvaju dominantnih pristupa poljoprivrednim savjetodavnim uslugama — osposobljavanju prilikom posjeta (Training & Visit, T&V) i provedbi škola u polju (Farmers Field School, FFS). T&V pristup oslanja se na širenje tehničkih informacija “od vrha prema dolje”, sa stručnjacima i terenskim osobljem koji prenose znanje u kontaktima s poljoprivrednicima u ruralnim sredinama, koji su zauzvrat odgovorni za širenje toga znanja u lokalnoj zajednici. Kao odgovor na ovaj pristup “od vrha prema dolje”, FFS je razvijen kao pristup savjetovanju “odozdo prema gore”, s naglaskom na participativnom, iskustvenom i refleksivnom učenju. Participativan pristup učenju zapravo je učenje s aktivnim sudjelovanjem. Svrha je tim procesom učenja, koji vode obučeni voditelji radeći s poljoprivrednicima u grupama, poboljšati sposobnost poljoprivrednika u rješavanju problema.

Participativni pristup – alternativni sustav učenja

Ishodi učenja:

• Opisati paradigmu participativnog pristupa i objasniti osnovna načela participativnog učenja.

Participativni pristup zagovara aktivno uključivanje javnosti u procese donošenja odluka, a tip javnosti ovisi o temi. Javnost mogu biti prosječni građani, dionici određena projekta ili politike, stručnjaci, čak i članovi vlade i privatne industrije. Općenito, procesi ovoga pristupa mogu se promatrati kao ciklus od tri koraka: planiranje, provedba i evaluacija, a participativni se pristup može primijeniti na neke ili na sve od ovih koraka (slika 1.1).

Slika 1.1. Proces participativnog pristupa

S pragmatičnog gledišta, bolje je imati što više znanja, iskustva i stručnosti u rješavanju složene (i stoga neizvjesne) prirode društvenih pitanja i problema. Potrebno je omogućiti sudjelovanje svim relevantnim osobama da bi mogle pridonijeti rješenjima i planiranju budućnosti.

Iz normativne perspektive, novi problemi i nedoumice u društvu često dovode do pitanja za koja su postojeće društvene norme neadekvatne ili ne postoje, što uzrokuje nesigurnost i tjeskobu. Osim toga, pluralizam (sukobljenih) društvenih normi često je pomiješan s interesima (financijskim ili drugim) koji su neravnomjerno zastupljeni u društvu. Stoga je poželjno omogućiti što demokratskiji proces kako bi se osiguralo da sve vrijednosti i mišljenja mogu biti zastupljeni u raspravama i donošenju odluka.

Očekuje se da će participativni procesi moći izravno uključiti javnost u planiranje i provedbu. Participativni pristup smatra se načinom jačanja društvene kohezije. To je koristan proces za postizanje konsenzusa kada treba razriješiti razlike u mišljenjima, pa i sporove. Kada se ovaj pristup koristi na početku procesa, sudionici mogu podijeliti svoje stavove, vrijednosti i promišljanja o novom problemu koji se još razvija i sazrijeva. Gdje su mišljenja već polarizirana, neke su metode posebno korisne u posredovanju između dionika da bi se postigao konsenzus ili barem zajednička odluka nakon iznošenja svih stavova. Svi se stavovi iskazuju. Tim procesima postiže se međusobno razumijevanje i mogu se čuti sva mišljenja.

Uključenost u participativne procese također izgrađuje javne kapacitete, educirajući javnost i stvarajući mreže relevantnih ljudi. Pritom ne uči samo javnost nego i donositelji odluka uče kako poboljšati svoje usluge i proizvode kada dobiju izravne povratne informacije od "korisnika". Umjesto da se najprije kreira, a zatim popravlja, najučinkovitije je uključiti krajnje korisnike već u početni dizajn i planiranje.

Koncept participativnog pristupa u učenju

Učenje treba shvatiti kao proces shvaćanja značenja. Za postizanje takvog smislenog učenja osnovne aktivnosti u procesu stvaranja znanja moraju biti usmjerene na izgradnju značenja za same učenike. Stoga bi se trebale implementirati strategije učenja koje učenicima pružaju alate za izgradnju vlastita korpusa učenja, da bi se pridonijelo njihovu holističkom učenju.

Koncept participativnog učenja naglašava učenje kroz aktivan angažman, sudjelovanje, konstruiranje znanja i sudjelovanje u iskustvu učenja tijekom suradničkog učenja, zajedničkog učenja i angažmana. U participativnom učenju učenici su u središtu procesa. Uzajamni procesi između učenika nužni su za stvaranje višestrukih i čvrstih odnosa tijekom provođenja aktivnosti učenja za kontinuirano stvaranje znanja te za prikupljanje znanja u svrhu generiranja novih ideja i doprinosa zajednici.

Pod participativnim pristupom podrazumijevaju se male grupe, sastavljene od učenika različitih razina sposobnosti, koji rade zajedno na rješavanju grupnog zadatka. Svaki je član pojedinačno odgovoran za dio ishoda koji se ne može postići ako članovi ne sudjeluju/rade zajedno. Članovi su pozitivno neovisni i koriste različite aktivnosti učenja da bi poboljšali svoje razumijevanje predmeta. U participativnom je učenju uloga učenika ključna i vitalna jer je učenik taj koji može savladati određeno učenje, a učitelj kao voditelj potiče autonomiju učenika. Ako se učenicima dopusti preuzimanje kontrole nad vlastitom aktivnošću, inicijativa za pojedinim aktivnostima dolazit će od svakog učenika, sukladno njegovim zanimanjima i potrebama, pa će time rasti uključenost učenika u obrazovni proces.

Participativno učenje pristup je usmjeren na učenika. Učenici preuzimaju kontrolu nad aktivnostima i sudjeluju u donošenju odluka. Voditelj i učenici zajedno dogovaraju sadržaj koji odražava potrebe i zahtjeve učenika. U participativnom učenju učenik ne uči sam, nego u društvu grupe ili vršnjaka. U participativnom učenju učenje je proces koji nadilazi četiri zida učionice, nije ograničen samo na učionicu.

Participativne metode obuhvaćaju niz aktivnosti koje imaju zajedničku nit osnaživanja običnih ljudi da aktivno i utjecajno sudjeluju u odlukama koje se odražavaju na njihove živote. To više ne znači da ljudi samo slušaju što im se govori, nego ravnopravno sudjeluju, a njihovo mišljenje oblikuje ishode

Participativnim metodama koriste se istraživači, članovi zajednice, aktivisti i donatori. Najvažnije je u tom procesu poštovanje lokalnog znanja i iskustva, a rezultati procesa odraz su lokalne stvarnosti i često dovode do bolje podržanih i dugotrajnijih društvenih promjena. Participativne metode mogu se koristiti u svim fazama projektnog ciklusa. Odnose se na razvojnu pomoć ljudima uključenima u analizu, zajedničko donošenje odluka, planiranje ili promišljanje. Participativne metode također su korisne u političkim procesima kao alat za jačanje sudjelovanja građana u vlasti, promicanje prava i prozivanje moćnika na odgovornost.

Osnovna načela participativnog učenja

U velikom dijelu razvojnih programa participativni pristup značajno odstupa od standardne prakse. Neke su od uvedenih promjena vrlo napredne. U sve većem broju državnih i nevladinih institucija znanstvena istraživanja zamjenjuju istraživanja i analize koje provode sami lokalni ljudi. Metode se koriste, osim za informiranje lokalnog stanovništva, i za analizu vlastitog projekta.

Interaktivna uključenost brojnih ljudi u različitim institucionalnim kontekstima promiče inovacije i inovativnost, s mnogo varijacija u načinu kreiranja sustava učenja. U tom je procesu mnogo različitih pojmova, no sve ih zajedno povezuje sljedeće:

• Definirana metodologija i sustavan proces učenja. Fokus je na kumulativnu učenju svih sudionika, a s obzirom na prirodu toga pristupa te sustava učenja i interakcije, njihova uporaba mora biti participativna.
• Višestruka perspektiva. Osnovna je svrha tražiti raznolikost umjesto da se složenost prikazuje kao prosječna vrijednost. Pretpostavka je da različiti pojedinci i grupe različito procjenjuju situacije, što dovodi do različitih akcija. Sve aktivnosti prepune su tumačenja, pristranosti i predrasuda, što znači da u stvarnom svijetu postoji više mogućih opisa bilo koje aktivnosti.
• Procesi grupnog učenja u kojima će se složenost problema otkrivati isključivo kroz grupno propitivanje i interakciju. To ostvaruju tri moguće kombinacije istraživača: istraživači iz različitih disciplina i/ili različitih sektora, te autsajderi (profesionalci) i insajderi (lokalni ljudi).
• Specifičan kontekst. Pristupi su dovoljno fleksibilni da se mogu prilagoditi svakom novom skupu uvjeta i dionika. Uvijek postoji više varijanti.
• Pomaganje stručnjacima i sudionicima. Metodologija se bavi transformacijom postojećih aktivnosti da bi se pokušale donijeti promjene koje ljudi smatraju poboljšanjima. Ulogu "stručnjaka" najbolje je zamisliti kao pružanje pomoći osobama koje žele provesti vlastitu studiju i tako nešto postići. Ti stručnjaci za pomoć mogu biti i sami sudionici.
• Trajnost djelovanja. Tijekom procesa učenja raspravlja se o promjeni, a ta rasprava mijenja percepciju sudionika i njihovu spremnost na promišljaje kako će djelovati. Pritom je jasno da grupa treba djelovati (to je dogovoreno), pri čemu su različiti načini djelovanja zapravo opcije među različitim stavovima. Kroz raspravu ili analizu definiraju se promjene koje će dovesti do poboljšanja i nastoji se motivirati članove grupe da poduzmu akciju za provedbu promjena. Ta akcija uključuje izgradnju ili jačanje lokalnih institucija, čime se povećava sposobnost ljudi da sami pokrenu akciju.

Pod alternativnim sustavom učenja podrazumijeva se proces učenja koji vodi do djelovanja. Održiva poljoprivreda, sa svim svojim neizvjesnostima i složenostima, ne može se zamisliti bez uključivanja svih aktera u kontinuirane procese učenja.