Uvod

Biljne bolesti mogu imati biotičke ili abiotičke uzroke. Dok su abiotički poremećaji uzrokovani utjecajima iz okoliša, kao što su ekstremne temperature, manjak i suvišak vode te manjak ili suvišak hraniva, biotičke bolesti, koje se obrađuju u ovom poglavlju, uzrokovane su patogenima (grč. pathos = patnja, bolest). Patogeni se dijele na gljive i pseudogljive, bakterije (uključujući i fitoplazme ‒ bakterije bez stanične stijenke) i viruse.

Bolesti prouzročene gljivama i pseudogljivama nazivaju se mikozama (grč. myces = gljiva) i pseudomikozama. Suzbijaju ih fungicidi (lat. fungus = gljiva). Bolesti uzrokovane bakterijama ili fitoplazmama nazivaju se bakteriozama ili fitoplazmozama. Kontroliraju se baktericidima.

Bolesti prouzročene virusima nazivaju se virozama. Suzbijaju se viricidima ili se njihovi vektori (kukci, grinje, nematode, gljive) uništavaju odgovarajućim sredstvima za suzbijanje.

U načelu, preventivne mjere za izbjegavanje bolesti, kao što je pravilan izbor mjesta za podizanje nasada, izbor sorte i plodoreda, imaju prioritet. Time se može odgoditi ili smanjiti infekcija patogenom i, u idealnom slučaju, spriječiti bolest. Osim toga, proizvodima za jačanje biljaka koji povećavaju njihovu obrambenu reakciju može se utjecati na otpornost nasada.

Ako se sumnja na bolest, na primjer u područjima sa zarazom ili u vremenskim uvjetima prikladnima za razvoj bolesti, tada su rano otkrivanje, praćenje i identifikacija patogena preduvjeti za ciljano suzbijanje.

Uspjeh suzbijanja osigurava se pravodobnim korištenjem odgovarajućeg sredstva ili mješavine više sredstava.

Osim toga, pri provođenju higijenskih mjera i mjera zaštite od bolesti treba voditi računa o njihovu utjecaju na zdravstveno stanje nasada sljedećih godina ili na sljedeće usjeve.

Način života fitopatogenih gljiva, bakterija i virusa

Klijajuće spore i miceliji gljiva mogu kolonizirati žive i mrtve stanice domaćina i hraniti se njima. Pritom gljiva izravno napada epidermalne stanice ili kao put infekcije koristi prirodne otvore biljaka, kao što su puči (otvori za izmjenu plinova), lenticele (otvori na oplutjelim tkivima), hidatode (žlijezde koje luče vodu) te mehaničke ozljede na biljci. Spore iz plodnih tijela koja se formiraju na površini biljke obično se šire vjetrom ili kišom.

Bakterije ulaze u biljke kroz ozljede i rane. To uključuje ugrize ili ubode vektora. Bakterije se razmnožavaju i pasivno šire po biljci unutar tkiva domaćina ili provodnim tokovima.

Virusi se prenose mehanički, cijepljenjem i ozljedama ili ih šire vektori (kukci, grinje, nematode, gljive). U stanicu ulaze nakon kontakta sa staničnom stijenkom i ondje se razmnožavaju. Širenje unutar biljke događa se provodnim tokovima prema zonama rasta (vrh mladice, korijen), gdje ih mogu usvojiti vektori i dalje širiti.