Unapređenje mehanizama samoregulacije ekosustava poticanjem populacije prirodnih neprijatelja

Sposobnost samoregulacije jedna je od osnovnih osobina prirodnih ekosustava. Takvi ekosustavi egzistiraju bez ikakva utjecaja izvana i u njima je osigurano prirodno kruženje hraniva koje omogućava razvoj biljaka, koje onda služe kao izvor hrane različitim životinjama, kukcima i mikroorganizmima. Vrste koje obitavaju unutar istog staništa nalaze se u različitim međuodnosima, pa imaju uloge predatora, parazitoida, plijena, razlagača... Upravo takvi njihovi odnosi omogućavaju samoregulaciju ekosustava koja ne dopušta da se populacija neke vrste poveća toliko da ugrozi opstojnost drugih vrsta.

Moderna poljoprivredna proizvodnja, u kojoj često uzgajamo nepregledna polja iste kulture, biramo bujne i prinosne sorte, intenzivno gnojimo mineralnim gnojivima, a populaciju štetnih organizama reguliramo učinkovitim sredstvima za zaštitu bilja, potpuno je suprotna uvjetima u prirodnim ekosustavima. Različitim tehnološkim zahvatima ovdje se iz „ekosustava“odstranjuju svi ostali organizmi osim kulture koju uzgajamo, kako oni štetni, tako i korisni. U takvim su okolnostima kultivirane biljke iznimno podložne napadu štetnih organizama koji tu imaju nepresušan izvor hrane, a budući da smo im odstranili i sve prirodne neprijatelje, populacija im može narasti do takvih razmjera da uništi cijeli usjev. Bez stalnog utjecaja čovjeka i unošenja različitih inputa izvana, takvi su proizvodni sustavi potpuno neodrživi.

Zato je u ekološkoj poljoprivredi nadasve svrhovito potaknuti raznolikost vrsta u nasadu i oko nasada, te stvoriti staništa privlačna prirodnim neprijateljima koji će pomoći u regulaciji štetnika. Također, poželjno je da ekološka poljoprivredna gospodarstva budu mješovitog tipa da bi se izbjegle velike površine pod istim usjevom, a preporučuje se uz biljnu proizvodnju razvijati i stočarsku.

Raznolikost vrsta potiče se organiziranjem različitih ekoloških infrastruktura prikladnih za pojedine usjeve. Kao ekološka infrastruktura služe trajna staništa oko nasada, poput livada, kamenjara, šumaraka, jezera, i sl., živice i suhozidi uz rub nasada, cvjetne trake i zatravljen međuredni prostor u vinogradima i voćnjacima. Ekološka infrastruktura treba osigurati hranu prirodnim neprijateljima, kao i sklonište kada nema usjeva. Visoko raslinje oko nasada služi i kao barijera za unošenje štetnika izvana, sprječava zanošenje sredstava za zaštitu bilja s drugih polja, smanjuje udare vjetra, i sl. Zatravljivanje pozitivno utječe na plodnost tla, čuvanje vode u tlu, sprječava eroziju i štetan utjecaj izravna sunčeva zračenja i oborina na golo tlo. Da bismo spriječili potencijalni negativan utjecaj, izbor infrastrukture treba prilagoditi kulturi koju uzgajamo. Naime, osim što je stanište korisnim organizmima, ona može biti stanište i štetnicima ili vektorima virusa, a pojedine biljne vrste alternativni su domaćini bolestima poljoprivrednih kultura. Također, treba izbjeći konkurentski odnos za vodu i hraniva s kulturnim biljkama, kao i zasjenjivanje poljoprivredne površine.