1.3. Koncept škole u polju (FFS)

Opća načela učenja FFS-a


Učenje tijekom rada
Sudionici/poljoprivrednici ne mijenjaju svoje ponašanje i praksu samo zato što im netko kaže što da rade ili kako da se mijenjaju. Bolje uče iskustveno nego pasivnim slušanjem predavanja ili demonstracija. Zato se u FFS-u uči tijekom rada i isprobavanja novih ideja i praksi na terenu.

Polje je teren za učenje
Polje je glavni prostor za učenje oko kojega se organiziraju sve aktivnosti. Poljoprivrednici uče izravno iz onoga što promatraju, prikupljaju i doživljavaju u svojoj okolini, a ne iz udžbenika. Sudionici također pripremaju vlastiti materijal za učenje (crteže i sl.) na temelju onoga što promatraju.

Cilj su kompetencije, a ne informacije
Fokus je na razvoju vještina i kompetencija, a ne na učenju o novim tehnološkim mogućnostima. Naglasak je na razumijevanju temeljne znanosti koja stoji iza različitih aspekata agroekosustava kako bi poljoprivrednici sami mogli implementirati inovacijski proces, tj. razumjeti "zašto" iza "kako". Tehnologije se ne poučavaju kao gotova rješenja već kao primjeri kako podržati različite agroekološke procese.

Iskustveno učenje
Osnovna je pretpostavka da se učenje uvijek temelji na prethodnu iskustvu, koje je jedinstveno za svakog pojedinca, te da svaki pokušaj promicanja novog učenja mora na neki način uzeti u obzir to iskustvo. Stoga je razmjena i rasprava među sudionicima temeljni element participativnog i iskustvenog učenja.

Učenje temeljeno na otkriću
Tehničke informacije prezentiraju se, što je više moguće, kroz vježbe utemeljene na otkriću, a ne kroz predavanja. Učenje utemeljeno na otkriću bitna je komponenta jer pomaže sudionicima razviti osjećaj da posjeduju znanje, pa tako stječu povjerenje u svoju sposobnost da ponove aktivnosti i rezultate. Te vježbe obično traju od jednoga do tri sata da bi se mogle uklopiti u redoviti program i na praktičan način obraditi temu dana ‒ primjerice: izgradnja hotela za kukce da bi se promatralo ponašanje i interakcija različitih kukaca, kopanje jama za analizu tipova i slojeva tla, uzgoj krpelja za razumijevanje životnog ciklusa, itd. Grupe uče o različitim analitičkim metodama koje im pomažu u stjecanju sposobnosti prepoznavanja i rješavanja problema. Ne postoji jedinstvena definicija što donosi vježbanje utemeljeno na otkriću, ali određena načela čine okvir:

  • Područje učenja pruža glavne materijale za učenje i svaka vježba treba imati svoj početak na poljima poljoprivrednika.
  • Aktivnosti se temelje na onome što se u tom trenutku događa na polju. Ne može se otkriti nešto što se dogodilo u prošlosti ili će se dogoditi u budućnosti.
  • Svaka aktivnost trebala bi se temeljiti na iskustvima poljoprivrednika o određenoj temi, tj. uključivati raspravu i razmjenu među sudionicima kako bi se stekao uvid u lokalne prakse i da se identificiraju tehnički nedostatci.
  • Prije svega su poljoprivrednici ti koji otkrivaju problem. Svrha je pomoći im da upamte što više onoga što uče; stoga su vježbe osmišljene za praktično otkrivanje, a ne samo za gledanje ili slušanje.

Polaznici razvijaju kurikulum
Poljoprivrednici, a ne voditelj, odlučuju koje su im teme važne i što žele obrađivati u svom nastavnom planu i programu. Voditelj sudionike samo vodi kroz proces učenja stvarajući im prilike da steknu nova iskustva. Time se osigurava da su informacije relevantne i prilagođene stvarnim potrebama sudionika. Aktivnosti osposobljavanja trebale bi se temeljiti na postojećim prazninama u znanju i vještinama zajednice, i uzeti u obzir razinu razumijevanja zajednice. Svaka je grupa specifična i ima svoje potrebe i realno okruženje. Budući da sudionici razvijaju vlastiti sadržaj, on postaje jedinstven. S obzirom na to da je poljoprivreda usko povezana s drugim aspektima egzistencije, kurikulum će također uključivati nepoljoprivrednu problematiku koju su identificirali sami poljoprivrednici, kao što je zdravlje ljudi, prehrana, čistoća okoliša, itd. Ta se pitanja obrađuju kao posebne teme u tjednom rasporedu sastanaka. Važna je značajka kurikuluma i ta što prati prirodni ciklus svoga predmeta, odnosno razdoblje od "sjemena do sjemena" ili od "jajeta do jajeta". Dakle, poljoprivrednici o temama mogu raspravljati i promatrati ih paralelno s onim što se događa na njihovim poljima, npr. učenje o korovima odvija se kada je vrijeme plijevljenja, itd.

Grupna istraživanja i eksperimenti
Inovacija i eksperimentiranje bitne su komponente procesa učenja i nude prilike za učenje i izgradnju kapaciteta sudionika te omogućuju njihovo kontinuirano prilagođavanje promjenama, pa oni poboljšavaju način upravljanja resursima. Eksperimenti kojima upravlja grupa obično postaju mjesto susreta i prostor za grupno učenje.

U fazi kreiranja obrazovnog procesa identificira se eksperimentalna tema, nakon čega slijede odluke o različitim tehnologijama ili praksama koje treba istražiti i usporediti da bi se riješio određeni problem. To mogu biti tehnologije proizišle iz istraživanja ili inovacije, ili lokalne prakse. Tipični eksperimenti mogu biti pokusi i usporedbe novih sorta, mogućnosti za poboljšano gospodarenje tlom, pokrovni usjevi, i sl. U eksperimentiranju je kontrolni tretman obično uključen u dizajn da bi se osigurao standard s kojim se mogu usporediti različite (nove) alternative. Ovisno o svrsi eksperimenta i temi istraživanja mogu se koristiti različite vrste kontrolnih tretmana. Često su kontrolni tretmani uobičajena praksa poljoprivrednika. To poljoprivrednicima omogućuje izravnu usporedbu alternativnih postupaka s vlastitom praksom. Tijekom procesa učenja pokazuje se veza između poljoprivrednih praksi i rezultata te se poljoprivrednicima mogu protumačiti razlozi dobra prinosa ili učinka.

Vođenje, ne učenje
Voditelji usmjeravaju proces učenja, ali ne poučavanjem, već mentorstvom i podrškom sudionicima koji preuzimaju odgovornost za vlastito učenje. U raspravama voditelj pridonosi, olakšava i omogućuje grupi postizanje konsenzusa o tome koje radnje poduzeti. Povremeno su pozvani istraživači, stručnjaci za predmet i vanjski stručnjaci da po potrebi pruže tehničku podršku grupama. Tijekom programa od voditelja se očekuje da preuzme završnu ulogu i dopusti sudionicima da vode aktivnosti učenja, pri čemu je voditelj više prisutan kao mentor i vodič u procesu. Voditelji ne bi trebali izravno odgovarati na tehnička pitanja, nego bi trebali pokušati ispitati i postavljati protupitanja da bi sudionike potaknuli na razmišljanje i učenje. U raspravama o tehničkim pitanjima voditelj pokušava moderirati raspravu u kojoj većinu informacija daju članovi grupe. Da bi se svima olakšalo sudjelovanje, obično se rasprave vode u malim grupama, gdje sudionici najprije raspravljaju među sobom u skupinama od tri do četiri osobe, a zatim o pitanju raspravljaju na plenarnoj sjednici.

Sustavni proces učenja
Grupa slijedi isti sustavni proces učenja, koji se temelji na promatranju i analizi terenskih eksperimentalnih aktivnosti. Poljoprivrednici se sastaju tjedno (većina jednogodišnjih usjeva i stoke), dva puta tjedno (neki višegodišnji usjevi) ili mjesečno (većina višegodišnjih usjeva) prema redovnu rasporedu koji određuju članovi grupe. Teme u vezi s poljoprivredom isprepletene su s organizacijskim aspektima grupe i grupnom dinamikom da bi se mogao formirati program učenja, koji je organiziran obično jednom tjedno i traje pola dana. Sve naporne aktivnosti, kao što je briga o parcelama ili životinjama, sjetva, plijevljenje, zalijevanje, hranjenje, itd., odvijaju se prije ili nakon sastanaka grupe, ili na posebno planiranim sastancima za radnoga dana. Između osnivanja grupe i početka redovnih ciklusa učenja postoji razdoblje osnivanja grupe, koje se obično naziva terenskim radom. To razdoblje uključuje formiranje i organizaciju grupe, definiranje problema, postavljanje pokusa na farmi, što obično traje od jednoga do tri mjeseca.

Posebne teme dana
Tehničke informacije koje nadopunjuju učenje tijekom rada i eksperimentiranje na terenu obično dolaze kao posebna tema dana. To je prilika za voditelja, pozvanog istraživača ili stručnjaka da pruži tehničke informacije potrebne za opće razumijevanje teme i da ujednači znanje među sudionicima. Tema dana obično je povezana s poljoprivredom, ali može biti i koja druga tema. Sudionici mogu imati neke probleme i osjećati potrebu za raspravom o tim problemima. Ako voditelj nije za to posebno stručan, mogu se pozvati vanjski stručnjaci ili drugi članovi zajednice da vode raspravu. Voditelj se treba usredotočiti na određenu temu u vrijeme koje je najprikladnije za sudionike grupe.

Analiza agroekološkog sustava
Kamen temeljac FFS-pristupa svakako je analiza agroekološkog sustava (AESA), odnosno terenska analiza interakcija između usjeva/stoke i drugih biotskih i abiotskih čimbenika koji koegzistiraju u polju ili pri uzgoju usjeva/stoke. Svrha je AESA-e naučiti poljoprivrednike da redovito promatraju na terenu, analiziraju probleme i uvjete koji se pojavljuju na terenu, te poboljšavaju vještine donošenja odluka u gospodarenju farmom. Analiza slijedi ciklus promatranja, raščlambe i djelovanja. Redovnim provođenjem AESA-e (obično tjedno, dvotjedno ili mjesečno, ovisno o temi programa), poljoprivrednici razvijaju mentalni kontrolni popis pokazatelja koje treba promatrati prilikom praćenja prakse na farmi. Proces je holistički, a poljoprivrednici rade u podgrupama od četiri do pet osoba, pod vodstvom voditelja da bi poboljšali participativni proces. Obično ova vježba traje oko dva do tri sata i provodi se tijekom cijele sezone ili ciklusa učenja, tako da se proučavani problemi i odluke poklapaju s područjem interesa sudionika povećavajući time motivaciju za učenje.

Organizacija grupe
Osnaživanje se olakšava kroz kolektivno djelovanje osiguravanjem dobro organiziranih grupa u kojima sudionici imaju priliku prakticirati različite aspekte upravljanja i vodstva. Da bi se uspostavila disciplina i struktura, nužan je detaljan raspored i postavljanje grupnih normi. Grupe razvijaju vlastitu viziju i ciljeve učenja. Idealan broj članova uključuje od 20 do 30 poljoprivrednika mješovita spola. Da bi se osiguralo sudjelovanje svih, organiziraju se podskupine od tri do pet pojedinaca. Svaka podskupina ima svoje odgovornosti, koje se obično izmjenjuju, kao što su domaćinstvo i vođenje tjednih sastanaka; otuda i izraz "grupa domaćin". Ove podskupine također provode ključne terenske aktivnosti, kao što je AESA, a često je svaka podgrupa odgovorna za jednu opciju (varijantu) u eksperimentalnom polju. Odabirom vlastitih imena, slogana i gesla, te podskupine imaju svoj identitet i etabliraju se. Ponekad se grupe dodatno potiče da se registriraju kod lokalnih vlasti i otvore bankovni račun radi održivosti nakon završetka ciklusa učenja, kada grupa može prijeći na druge aktivnosti. Grupa bi trebala imati uspostavljenu strukturu vodstva s demokratski izabranim dužnosnicima te grupnim pravilima i statutom.

Grupne dinamičke vježbe
Grupa FFS-a koristi dinamičke vježbe, kao što su drama, pjesma i ples, da bi stvorila ugodno i neformalno okruženje za učenje. Te vježbe olakšavaju učenje i stvaraju prostor za razmišljanje i dijeljenje. Također poboljšavaju izgradnju kapaciteta u područjima komunikacijskih vještina, rješavanju problema i vještinama vođenja. Osim toga, grupna dinamika može biti učinkovita za rješavanje osjetljivih tema kao što su nasilje u obitelji, alkoholizam, kao i za pamćenje ključnih profesionalnih poruka u usmenu obliku. Svaki program učenja uključuje komponentu grupne dinamike, koju vodi domaćinski tim dana ili bilo koji član grupe.