Osnovna načela participativnog učenja

U velikom dijelu razvojnih programa participativni pristup značajno odstupa od standardne prakse. Neke su od uvedenih promjena vrlo napredne. U sve većem broju državnih i nevladinih institucija znanstvena istraživanja zamjenjuju istraživanja i analize koje provode sami lokalni ljudi. Metode se koriste, osim za informiranje lokalnog stanovništva, i za analizu vlastitog projekta.

Interaktivna uključenost brojnih ljudi u različitim institucionalnim kontekstima promiče inovacije i inovativnost, s mnogo varijacija u načinu kreiranja sustava učenja. U tom je procesu mnogo različitih pojmova, no sve ih zajedno povezuje sljedeće:

• Definirana metodologija i sustavan proces učenja. Fokus je na kumulativnu učenju svih sudionika, a s obzirom na prirodu toga pristupa te sustava učenja i interakcije, njihova uporaba mora biti participativna.
• Višestruka perspektiva. Osnovna je svrha tražiti raznolikost umjesto da se složenost prikazuje kao prosječna vrijednost. Pretpostavka je da različiti pojedinci i grupe različito procjenjuju situacije, što dovodi do različitih akcija. Sve aktivnosti prepune su tumačenja, pristranosti i predrasuda, što znači da u stvarnom svijetu postoji više mogućih opisa bilo koje aktivnosti.
• Procesi grupnog učenja u kojima će se složenost problema otkrivati isključivo kroz grupno propitivanje i interakciju. To ostvaruju tri moguće kombinacije istraživača: istraživači iz različitih disciplina i/ili različitih sektora, te autsajderi (profesionalci) i insajderi (lokalni ljudi).
• Specifičan kontekst. Pristupi su dovoljno fleksibilni da se mogu prilagoditi svakom novom skupu uvjeta i dionika. Uvijek postoji više varijanti.
• Pomaganje stručnjacima i sudionicima. Metodologija se bavi transformacijom postojećih aktivnosti da bi se pokušale donijeti promjene koje ljudi smatraju poboljšanjima. Ulogu "stručnjaka" najbolje je zamisliti kao pružanje pomoći osobama koje žele provesti vlastitu studiju i tako nešto postići. Ti stručnjaci za pomoć mogu biti i sami sudionici.
• Trajnost djelovanja. Tijekom procesa učenja raspravlja se o promjeni, a ta rasprava mijenja percepciju sudionika i njihovu spremnost na promišljaje kako će djelovati. Pritom je jasno da grupa treba djelovati (to je dogovoreno), pri čemu su različiti načini djelovanja zapravo opcije među različitim stavovima. Kroz raspravu ili analizu definiraju se promjene koje će dovesti do poboljšanja i nastoji se motivirati članove grupe da poduzmu akciju za provedbu promjena. Ta akcija uključuje izgradnju ili jačanje lokalnih institucija, čime se povećava sposobnost ljudi da sami pokrenu akciju.

Pod alternativnim sustavom učenja podrazumijeva se proces učenja koji vodi do djelovanja. Održiva poljoprivreda, sa svim svojim neizvjesnostima i složenostima, ne može se zamisliti bez uključivanja svih aktera u kontinuirane procese učenja.